SMISAO HRVATSKOG RUKOMETA

Bio je petak, trinaesti. Petak, 13. travnja 2007. Više od dvanaest godina prošlo je od tog historijskog dana – piše Boris Dežulović, novinar portala N1.

 

Istina, niti je taj petak trebao biti historijski, niti je tako izgledao. Par dana ranije na tajnom sastanku u Vladi Ivo Sanader je direktorima državnih tvrtki naložio da sve marketinške poslove imaju povjeravati stanovitoj Fimi-Mediji, a onda tog petka požurio potpredsjednika Europske komisije Franca Frattinija hladnokrvno uvjeravati u „snažnu političku volju hrvatske vlade za obračun s korupcijom“. Stanje u državi bilo je dakle redovno, pa je dan historijski ispao tek navečer, kad je u četvrtom kolu hrvatske rukometne Lige za prvaka Osijek Elektromodul u Kutiji šibica, usred Zagreba, pobijedio Zagreb Croatia Osiguranje rezultatom 39-38.

 

U bogatoj povijesti hrvatskog šoka i nevjerice malo se šokova i nevjerica može mjeriti sa šokom i nevjericom toga petka navečer. U dubljim slojevima interneta do danas su odlično sačuvani šok i nevjerica nakon nevjerojatnog rezultata iz Kutije šibica. Bio je to prvi put otkako je hrvatske rukometne lige da je RK Zagreb na svom parketu izgubio prvenstvenu utakmicu. Bio je to prvi, i do danas posljednji put da je RK Zagreb uopće izgubio bilo kakvu domaću utakmicu. Bio je to, da skratim, posljednji put da je RK Zagreb izgubio ijednu, ikakvu utakmicu u hrvatskim natjecanjima, u prvenstvu ili kupu, kod kuće ili u gostima, igdje, ikad.

 

Bio je petak, 13. travnja 2007. godine. Još su Ivica Račan i Boris Jeljcin bili živi, Facebook je bio samo studentska zajebancija s Harvarda, talentirani Leo Messi je zabio tek desetak golova, a mladi Cristiano Ronaldo još nije bio prvak ni s Unitedom: onda znate koliko je davno bilo kad je RK Zagreb posljednji put u Hrvatskoj izgubio utakmicu.

 

Još jednom, nekoliko mjeseci kasnije, u petom kolu sljedećeg prvenstva RK Zagreb u Poreču odigrao povijesnih 31-31, i to je bilo to. Bio je to, što se zna, posljednji put da je netko RK Zagrebu uzeo barem bod.

 

U sljedećih dvanaest godina do danas, RK Zagreb je u nacionalnom prvenstvu i kupu odigrao dvije stotine trideset četiri utakmice, i pobijedio, samo trenutak da zbrojim, dakle – dvije stotine trideset četiri puta. Niti jedan poraz, niti jedan jedini remi. Sa gol razlikom +2850. Plus dvije hiljade osamsto pedeset! U prosjeku, RK Zagreb pobjeđuje sto od sto utakmica, i dobiva ih s više od jedanaest razlike. Malo je na svijetu, kako vidite, zanimljivijih i uzbudljivijih stvari od hrvatskog klupskog rukometa.

 

Otkako je hrvatske države i hrvatske rukometne lige, u dvadeset sedam sezona RK Zagreb je bio prvak, da provjerim, dakle dvadeset sedam puta. Tek nakratko, početkom stoljeća, ugrozio ih je onaj strašni Metković sa Metličićem, Golužom i Kalebom: 2001. u četvrtoj utakmici play-offa pokrali su ih suci - iz, gle čuda, Zagreba - a 2002. već osvojena titula oduzeta im je jer je Blaženko Lacković pred početak sezone navodno neregistriran odigrao jednu – prijateljsku utakmicu.

 

Bio sam stoga duboko uvjeren kako hrvatska rukometna liga i kup odavno više i ne postoje. Tko, zaboga, prati nacionalni ligaški rukomet, koga to uopće zanima? Klub iz Metkovića, recimo, odustao je, raspao se i raspustio nakon dva brutalno ukradena prvenstva, a ja sam odustao baš one 2007., kad je u novinama objavljeno kako su, sad točno citiram, „igrači Zagreba ludom i nezaboravnom feštom proslavili šesnaestu uzastopnu titulu prvaka“. Ludom i nezaboravnom feštom?! Po čemu je ta fešta bila luda i nezaboravna, po čemu je bila luđa i nezaboravnija od, na primjer, petnaeste? Ili sedme?

 

Pa i drug Tito doživotnim je maršalom proglašen već nakon što je sedmi put uzastopno izabran za jugoslavenskog predsjednika, a Hrvatski rukometni savez i nakon ovog, dvadeset osmog prvenstva - i odavno izvjesne Zagrebove dvadeset osme titule zaredom - navodno već uvelike priprema organizaciju dvadeset devetog!

 

Ostao bih tako blagoslovljen u svojoj ignoranciji, uvjeren kako rukometne lige i kupa u Hrvata nema sigurno već desetak godina, da nisam nekidan na radiju sasvim slučajno nabasao na prijenos, kako reče komentator, „hrvatskog rukometnog klasika i vječnog derbija“ između RK Zagreb i RK Nexe u polufinalu hrvatskog kupa. Hrvatski rukometni kup? Nexe? Načuo sam bio nešto o tome, kako se zove, Nexeu, ali sam, svega mi, mislio da je to neki norveški klub: tek tada sam povezao da je riječ o klubu iz Našica, kojemu je sponzor ona Nexe Grupa iz Mesićeve afere s pretvorbom Našicecementa.

 

Zagreb je - čuda se u sportu događaju – i u tom polufinalu pobijedio, bila je to njihova dvjesto trideset peta pobjeda zaredom, a ja sam, znatiželjan kakvoga me bog dao, odmah išao provjeriti kako historijski stoje stvari s nacionalnim klupskim rukometom i tim, kako reče komentator, „hrvatskim klasikom i vječnim derbijem“. A stvari stoje ovako: otkako je prije dvanaest godina osnovan, RK Nexe je sa Zagrebom, što u prvenstvu, što u kupu, odigrao ukupno trideset i tri utakmice, i izgubio, samo malo da vidim, točno – sve. Do posljednje.

 

Nikad u svojoj povijesti nesretni Nexe u prvenstvenoj ili kup utakmici nije pobijedio Zagreb, pa svejedno sportski komentatori i dalje uzbuđeno najavljuju „hrvatski rukometni klasik“ i „vječni derbi“! Potpuno je nejasno zašto naš rukometni el clasico i vječni derbi nije bilo, recimo, finale Zagreba i Dubrave prošle nedjelje: RK Dubrava jednako je od Zagreba izgubila sve utakmice ikad – uključujući, vjerovali ili ne, i nedjeljno finale - a odigrala ih je čak osam više: točno četrdeset i jednu.

 

Za dva tjedna igrat će tako Zagreb i Nexe u posljednjem kolu hrvatskog rukometnog prvenstva trideset četvrti „hrvatski el clasico“, rukometni sladokusci trljaju ruke, a oni slabijih živaca rastrojeni od neizvjesnosti već danima piju normabele: može li Zagreb režirati dramu, pa trideset četvrti put uzastopno šokirati Nexe i uzeti dvadeset osmo prvenstvo zaredom? Hoće li fešta biti luđa i nezaboravnija od one lude i nezaboravne šesnaeste?

 

U tih dvanaest godina, koliko traje njihovo fantastično uzbudljivo rivalstvo s Našičanima - i koliko je prošlo otkako su u Poreču odigrali posljednju neriješenu utakmicu - svijet se nepovratno promijenio, izmišljeni su iPhone i Instagram, prošle su cijele karijere Messija i Ronalda, promijenilo se pet hrvatskih premijera i tri predsjednika, a rukometaši Zagreba svih tih godina nisu izgubili niti jednog jedinog boda. Čovjek stoga čak i ne mora biti ignorant poput mene da se zapita: kako im se da? Odakle im još uvijek uopće volje?

 

Ne mislim pri tom na nesretnike iz Nexea – takvu uzaludnu volju čovjek mora voljeti – već na igrače Zagreba: kako im se više da igrati tu ligu ili kup, odakle im nakon svega volje da i ovog vikenda izađu iz tople kuće i voze se četiri-pet sati autobusom do Umaga, po dvjesto trideset sedmu, sedamsto pedesetu, ili koju već uzastopnu pobjedu, pa još četiri-pet sati nazad, u Zagreb? Kako, recimo, odole da u Umagu ne puste utakmicu koja baš nikome ništa ne znači? Onako, iz čiste mladenačke zajebancije, ili puke znatiželje, tek da vide kako to izgleda: prirodno je da mladi čovjek u tim godinama želi vidjeti kako izgleda semafor kad Umag pobijedi Zagreb.

 

Čemu inače hrvatska rukometna liga, čemu hrvatski kup, čemu Umag i Dubrava, čemu Nexe, čemu sve to? Koja je svrha, koji smisao? Svake godine deset nabrijanih momčadi ubija se međusobno da nekako uđu među prve četiri, kojima će se onda u Ligi za prvaka iz SEHA-lige pridružiti i Našičani, da bi svi zajedno na kraju ukrasili Zagrebovu savršenu ljestvicu s okruglih 10-0-0 i gol razlikom plus sto. Tako će biti i ove sezone, tako je bilo i posljednjih dvanaest, i posljednjih dvadeset, i svih dvadeset osam godina, oduvijek i douvijek.

 

Nije stvar u tome da je sad već sasvim izvjesno kako nitko osim Zagreba nikada više neće biti prvak Hrvatske niti pobjednik hrvatskog kupa: nikada više, do kraja ljudske vrste, Zagreb neće izgubiti ni bod, a kamoli utakmicu. Smisao natjecanja jest teoretska mogućnost pobjede: bez te mogućnosti, hrvatski rukomet ima smisla točno koliko i, primjerice, suđenje HDZ-u zbog korupcije. Eto, baš prije koji tjedan - točno na dvanaestu godišnjicu onog tajnog sastanka u Vladi - ponovo je odgođen hrvatski vječni derbi, el clasico sa suđenjem Sanaderu zbog afere Fimi-Media.

 

Još su Ivica Račan i Boris Jeljcin bili živi, Facebook je bio tek studentska zajebancija s Harvarda, a RK Zagreb je u prvenstvu Hrvatske kod kuće izgubio od Osijek Elektromodula: onda znate kako je davno bilo kad je Sanader organizirao izvlačenje novca državnih tvrtki preko Fimi-Medije.

 

Odveć je lako iz svega zaključiti kako je rukomet zaludan poput pravosuđa, a Hrvatska rukometna liga posve besmislena. Rukomet je, međutim, lijep i uzbudljiv sport, i rukometne lige općenito imaju nekog smisla. Hrvatska nema.

 

PRENOSIMO portal N1 http://hr.n1info.com/Kolumne/Boris-Dezulovic/a404005/Smisao-hrvatskog-rukometa.html AUTOR Boris Dežulović