Sjedili smo na podu, a stariji bi rekli 'Kaj se ti imaš masirati?!'

"Cufre me odalamio jer sam ga predriblao, mlađi su se igrači presvlačili na podu i u busu vozili na stepenicama... Bišćan nam je bio poput trenera, a Bjelica je velik čovjek", priča Mario Šitum - piše Hrvoje Tironi, novinar 24 sata.

 

Jedan gol i jedna asistencija u 16 nastupa u HNL-u, Ligi prvaka i Europskoj ligi učinak je Marija Šituma (27) prošle sezone. I njega će Nenad Bjelica istaknuti kao važnog člana momčadi, iako ga je ozljeda izbacila dobar dio jeseni. Potpisao je novi, četverogodišnji ugovor. S prekidima je najdugovječniji igrač u svlačionici, uz Arijana Ademija. Došao je kao dječak, još 2008. godine, pa je odlazio u Lokomotivu, Speziju i Lech, prije nego što je opet odjenuo plavi dres. Zagrebački dečko je dočekao 'treću sreću'. A baš ga je Bjelica vratio u Maksimir prošloga ljeta.

 

- Ma naravno, kako se toga ne bih sjećao. Bilo je to protiv Karlovca, dobili smo 1-0, a ja sam zabio pobjednički gol. Trener je bio Vahid Halilhodžić, pružio mi je šansu, a ja sam odmah zabio iz udarca kakve smo vježbali na treninzima. Kod njega nikada na treninzima nismo mogli šutirali na gol kako smo htjeli, već smo uvijek morali gađati zadani dio gola. Tako sam ja pogodio s desne strane nisko u lijevi kut, baš kako smo trenirali.

 

- On je bio veliki profesionalac, to ste mogli osjetiti u svakom trenutku. Rekao bih da nije prema nama igračima bio otvoren poput Bjelice, ali se odmah vidjelo kako je baš vrhunski trener.

 

- Velika je to sada razlika. Sada u Hrvatskoj imate odlične travnjake, odmah je ljepše igračima igrati. I kada pada kiša ili snijeg, mi ovdje možemo normalno igrati nogomet, prije je to ipak bilo drugačije. Nogomet je brži nego prije, veći je naglasak na fizičkoj spremi, prije se puno više 'haklalo'. Danas toga nema, veća je kvaliteta u ligi 10. Čini mi se kako su prije mladi igrači lakše dobivali priliku, ali HNL je danas puno kvalitetniji. Naše se momčadi mogu mjeriti s većinom europskih momčadi, maknite one iz pet ili šest najboljih liga.

 

- Žao mi je samo što ljudi malo više ne dolaze na stadione, ali tu ih potpuno razumijem. To je do stadiona, uvjeta, parkinga, infrastrukture... I ja imam dijete, znam kako ljudi razmišljaju. Prvo gledate vremensku prognozu, pa odmah znate da ćete pokisnuti. Onda vam je problem i što se nemate gdje stati s autom u blizini stadiona, to su realni problemi. Ma nemate ni gdje otići na WC, uvjeti su dosta loši. Jako mi je žao što je to tako kod nas, ali Hrvati vole nogomet.

 

- Djece ima puno po nogometnim klubovima, imamo sjajne talente, samo nam trebaju bolji stadioni. Naši stadioni ljudima ne pružaju nikakvu komociju, šteta. A nama ne treba jedan ili dva, već deset pravih stadiona. Ali, to je pitanje za neke druge ljude. Imam iskustvo igranja vani, znam kako je to u Italiji ili Poljskoj, to je drugi svijet. Svaki stadion je pun, pogotovo ako neki klub ima rezultate kao Dinamo danas. Vi tamo ne bi mogli pronaći mjesto na stadionu. Čim pobijedite dvije-tri utakmice u nizu, vani su stadioni krcati.

 

- Ma tu nema priče, doma je uvijek najljepše. Tu igrate za svoj klub, tu imate poseban žar, posebne su to emocije. Svaku utakmicu igrate pred svojim prijateljima koji vas onda puno više prate, drugačije se 'napalite' i na prijateljske dvoboje. U inozemstvu se više osjećate kao nogometaš, puno više ljudi vas prepoznaje, traže autograme, zaustavljaju vas na ulici za slikanje.

- Možda te prve godina u Italiji. Bio sam mlad, išao sam u inozemstvo, nisam ni znao što mogu očekivati. Dogodila mi se ozljeda koja me udaljila od terena, ali i u Speziji sam bio s današnjom suprugom koja me svugdje prati kroz karijeru, pa ne mogu reći da mi tamo i nije bilo posebno teško.

- Uh, ima ih jako puno. Nikada neću zaboraviti jednu scenu s treninga kada smo kod Vahe igrali 'pet na pet'. Tada smo u momčadi bili Antun Palić, Milan Badelj, Sammir, Ante Rukavina i ja, ne znam protiv koga smo sve tada igrali, ali to je bio 'masakr'. Valjda smo svakoj drugoj petorci zabijali preko deset golova, mi smo baš nekako 'haklali'. Ta uspomena će me pratiti cijeli život, s njima sam najviše uživao igrati, baš su bili španeri i hakleri. Rekao bih da njih nekako najbolje pamtim.

 

- Dinamo je uvijek imao velike igrače. Bili su tu Cufre, pa Bišćan o kojemu i danas svima pričam, mene se baš on nekako najviše dojmio. Kakav je bio na terenu, kakav izvan njega, te kakav je bio profesionalac. U to nam je vrijeme bio poput trenera u svlačionici, dijelio nam je savjete, pokazivao razne vježbe, baš je bio ljudina. Već smo tada mogli shvatiti kako će biti pravi trener. Imao je tu smirenost, veliku karizmu. Nije on bio glasan, niti se ičime nametao u svlačionici, ali je svojim autoritetom i iskustvom bio glavni.

 

 - Ma nogomet je čudna igra, tu jedan i jedan nisu uvijek dva. Nekada za nekog igrača pomislite kako i nije tako kvalitetan, a onda taj dečko promijeni sredinu i napravi veliki 'boom'. Poštujem sve   svoje suigrače, a nekada sam se baš znao prevariti u svojoj procjeni. Dinamo općenito dovodi kvalitetne igrače, to pokazuju i rezultati.

 

 - Ovo je sigurno najmlađa momčad Dinama, nikada nije bilo toliko mladih, ali i kvalitetnih igrača. Možda me prije bilo i malo strah, mislio sam kako imamo previše mladih igrača, ali su to baš   dobri  i kvalitetni igrači. Prije je uvijek svlačionica bila puna iskusnih igrača, oni su možda imali i drugačiji pristup prema mladim dečkima.

 - Haha, rekao bi da su prije stariji dečki prema nama mlađima bili malo oštriji i drugačiji. Gledam danas, mlađim dečkima, pa i juniorima je tu sve pripremljeno, ne moraju se ničime zamarati osim   onime što pokazuju na treninzima i utakmicama. Svi se o njima brinu, ekonomi, fizioterapeuti, sve im je na raspolaganju. Znate kako je to nekada znalo biti? Ako biste kao mlad igrač bili na stolu   za masažu, odmah biste dobili 'jezikovu juhu' od nekog starijeg člana momčadi. Bilo bi ono 'pa što se ti masiraš, a imaš tek 17 godina?'. Sjećam se, nekad smo se vozili na stepenicama u   klupskom autobusu, ne bismo imali mjesta u svlačionici, pa bismo se skidali na podu. A mi smo u svlačionici sjedili na podu, šutjeli i učili. Čini mi se kako su se te stvari malo promijenile, drago   mi  je da je tako. Ipak je jedino mjerilo teren, a tu nikada nije bilo važno jeste li mlad ili star, samo jeste dobri ili loši.

 

- Bilo ih je stvarno puno, a mogu reći kako u tu konkurenciju stvarno spada i Theophile. I moj cimer Kadzior, to je nevjerojatno na koji se način on priprema za svaki trening ili utakmicu, pa i Ademi. Svaka generacija u kojoj sam bio je imala pet-šest vrhunskih profesionalaca, igrače koji su pazili na svaki detalj. Od prehrane, spavanja, vitaminizacije, teretane... U ovoj generaciji je dosta mladih igrača rano shvatilo koliko je to bitno, Moro i Gojak jako paze na to.

 

- Sada su ipak drugačija vremena. Ademi sigurno kao kapetan ima veliki autoritet, dok naši mlađi dečki na neki način prave uzore mogu gledati u Gavranoviću ili Hajroviću, vidim kako ih promatraju i snimaju ih kako rade. Mi smo sada velika klapa, među nama nema takve velike razlike.

 

- Haha, kako se ne bih sjećao toga, to je bio neki način mog odrastanja. Ono, možeš me proći jednom, pa ćeš onda vidjeti. Išli smo četiri-pet puta jedan na jedan, trener nam je ostavljao loptu na sredini, a onda tko bi prvi došao do lopte bi išao u dribling. Prvi puta sam ja došao do lopte, izdriblao Cufrea i zabio mu gol, odmah sam vidio kako mu se to nije baš svidjelo. Drugi put je on odmah dosta kasnio na loptu koja je išla u sredinu, meni je već to bilo sumnjivo, ja sam došao do nje, gurnuo si je u stranu, a onda me on baš dobro odalamio. To je bilo ono - dobrodošao. Nije tu bilo vremena za plakanje i kukanje, samo sam se digao i išao dalje. Danas se takve stvari više ne rade, no u ono doba je to bilo normalno. Ali, sigurno da mi je kao mladom igraču bilo veliko iskustvo igrati na treningu protiv takvih imena, vidjeti i učiti kako se oni ponašaju na terenu.

 

- Takve su stvari jako rijetke, a svi znaju moje mišljenje o njemu. Bjelica će kao trener dostići još više razine nego na kojoj je sada, puno ulaže u sebe i napreduje. Drži se svoje nogometne filozofije, a u svakom klubu gdje je bio je napravio vrhunske rezultate. Uživam raditi s njim, oduvijek sam volio nogomet, a kod njega se uvijek radi s loptom. U ove tri godine koje smo zajedno, nijednom mi se nije dogodilo da nisam išao sa smiješkom na trening. Igrači to shvaćaju, pogotovo ovi iskusniji koji su prošli puno toga, koliki je Bjelica velik čovjek. I tu osjećate obvezu vratiti mu na neki način, svima uvijek izlazi u susret.

 

- Sjećam se jedne situacije iz Lecha, u svlačionici smo imali 'baby boom', šest igrača trebalo je dobiti djecu otprilike u isto vrijeme. Puno smo pričali dosta između sebe o tome, svi su govorili kako bi voljeli biti na porodu, pa smo gledali kakav nam je raspored treninga i utakmica u to vrijeme. Meni je to bilo jako važno, u karijeri odigrate 500-700 utakmica, a dijete vam se rodi jednom ili dvaput. Svi smo bili zabrinuti, a Bjelica je to prokužio i jedan dan napravio sastanak u svlačionici. Jasno nam je rekao kako su neke stvari važnije od nogometa, kako i on ima dvoje djece i sve nas razumije, te da u kojem god momentu se nekom rodi dijete će taj igrač dobiti slobodno. Bez obzira imali li mi tada trening, nebitnu utakmicu ili nekakav derbi. Oni igrači koji su puno toga prošli će to razumjeti, rijetki su treneri koji misle tako.

 

- Prvo mi na pamet pada izgubljeno finale kupa s Lokomotivom. Mi smo tada imali mega-momčad, takva generacija se više ne može ponoviti. Bili smo drugi u prvenstvu, mislim da smo četiri puta tijekom sezone pobijedili Hajduk, a onda izgubili taj Kup. I još smo poveli, imali smo veliki peh, baš žalim za tim Kupom. Sa Spezijom smo puno više zaslužili, a kada malo stasate vidite kako su tu i neke druge stvari utjecale na naš rezultat, malo je teže za jedan takav mali klub uđe u Serie A. Mi smo tamo igrali jako dobar nogomet, igrali dobro u Kupu. U Lechu smo bili blizu trofeja, ali tamo smo ipak imali malo tanji kadar. Ipak me najviše muči taj neosvojen Kup s Lokomotivom i to što nisam sa Spezijom ušao u Serie A - završio je Šitum.

 

 PRENOSIMO 24 sata PIŠE  Hrvoje Tironi FOTO Goran Stanzl/Pixsell