EN
HR
NK Jarun temelji se na posebnoj kvartovskoj priči. Čak 10 igrača u prvoj ekipi je s Jaruna, dok je ostatak uglavnom iz okolnih kvartova – piše Srđan Knežević, novinar portala 100posto.
Neymar je otišao iz Barcelone u PSG za 222 milijuna eura, Danija Olmatraži pola Europe i Dinamo će na njemu zaraditi preko 25 milijuna eura,Kylian Mbappé vrijedi preko 150 milijuna eura,... Ali nogomet se igra i tamo gdje novac ne igra nikakvu ulogu. Nogomet se igra u malim mjestima, na livadama, u kvartovima, a jedna je kvartovska nogometna priča itekako posebna.
Živim u blizini NK Jaruna i svaku utakmicu proživljavam sa svojeg balkona i baš je svaka spektakl. Dečki su iz šeste lige došli do treće i to je već samo po sebi fantastičan podatak, ali to nije ni približno sve što NK Jarun nudi. U priču o ovom kvartovskom klubu uveli su nas trener Danijel Lovrić i kapetan kluba Ivan Pavičić.
NK Jarun je ono što u Španjolskoj La Ligi predstavlja Athletic Bilbao, samo naravno na kvartovskoj razini. U prvoj ekipi igra čak 10 igrača s Jaruna.
- Tako je sve krenulo. Nismo mi to nešto planirali, ali dogodila nam se jako kvalitetna generacija i to nas je dovelo do toga da ne moramo razmišljati o tome koga dovesti sa strane. Imali smo skup kvalitete u jednoj ili dvije generacije. Isplivalo je pet, šest dobrih igrača i onda smo to samo popunili s još nekim dolascima - kaže nam trener Lovrić pa dodaje kako nije zabranjeno doći u NK Jarun s drugog kvarta:
- Definitivno nije zabranjeno, hahaha. U principu su to sve prijatelji od igrača koje imamo. Svatko nekoga poznaje, pa dečki čuju za atmosferu koja vlada u klubu i dođu. Nama je u principu druženje poslije utakmice čak i važnije od rezultata. Rezultat je naravno bitan, ali to druženje i sklapanje prijateljstava je bit svega.
Upravo je to zajedništvo ekipu dovelo iz šeste u treću ligu, a ništa ne bi bilo moguće bez fešte koja nekada potraje i do dugo u noć.
- Volimo druženje i često feštamo poslije utakmice, ali na tom temelju i radimo rezultat. Temelj su domaći dečki koji su napravili tu atmosferu. Oni su nosioci te ekipe, a kad i netko dođe sa strane se brzo prilagodi jer su im to prijatelji. Tako funkcioniramo, a fešta je neizostavan dio našeg kluba.
Dobroj atmosferi pridonose i navijači kojih nekada bude i više nego na prvoligaškim utakmicama.
- Dečki s kvarta nas dosta prate kako na domaćim utakmicama, tako i na gostovanjima. Evo sad na zadnjoj domaćoj utakmici je bilo preko 300 ljudi i to su sve ljudi s kvarta. Drago nam je da kvart prepoznaje klub i da imaju zašto subotom dolaziti tu i podružiti se. To je za nas jedna lijepa priča. Kvart živi s klubom i to se baš u zadnje vrijeme osjeti. I ja živim tu na kvartu i osjetiš da su ljudi ponosni. Na cesti me zaustave i pitaju kad igramo iako neke od tih ljudi ni ne poznajem. No, oni su prepoznali našu priču i drago nam je da ljudi tu dolaze i osjećaju pripadnost klubu i kvartu.
U baraci u kojoj su danas klupske prostorije održana je prva, povijesna sjednica na kojoj je odlučeno da će Hrvatska postati samostalnom državom odcjepljenjem od Jugoslavije, a tu je osnovan i HDZ. Ima li klub danas koristi od toga?
- Mi 17. lipnja vidimo da je to obljetnica i to osjetimo. Iz HDZ-a dođu i odigraju tu memorijalnu utakmicu, obilježi se taj dan, ali meni kao treneru i mojim igračima to ne znači ništa spektakularno. Klub možda i dobije nešto na to ime, ali nas često gledaju da smo neki sponzorski klub, a s time nemamo baš neke veze. Možda smo dobili neku pomoć u vidu sitnih popravaka na objektu, ali to je u principu to. Ne nosimo grb stranke, već grb kluba i politika nas apsolutno ne zanima. Povijest je ispisana u ovim prostorijama i to nam je jako drago, ali mi imamo svoju sportsku priču i zanima nas jedino kvart i NK Jarun.
Kakvi su uvjeti u 3. HNL i koliko klubu pomaže Bistro Jarun koji je u sklopu igrališta?
- Možemo reći da nas prate. Vlasnik restorana sigurno je uključen i u rad kluba. Dečki nakon svake utakmice imaju večeru i hvala ekipi u Bistrou Jarun na tome. Lijepo je imati tako neko druženje uz sport - kaže Lovrić pa nastavlja:
- Inače, dečki dobiju nešto novaca. Nisu to cifre koje se spominju u prvoj ligi, ali dečki dobivaju nešto. Uprava je ispoštivala sve što je obećano, ali prije svega su dečki tu došli igrati iz ljubavi. Dobiju dovoljno za izlaske, da se imaju s čime počastiti nakon tekmi.
Ulazak u viši rang još uvijek nije u planu jer bi to trenutno narušilo kvartovsku priču koja je sami temelj kluba.
- U dvije godine smo preskočili dva ranga natjecanja. Bili smo Prva zagrebačka liga, a onda smo prešli u četvrtu ligu. Rekli smo da ćemo ostati godinu, dvije u četvrtoj ligi dok se ne stabiliziramo, ali spletom okolnosti smo prošle godine ušli u viši rang. Treću ligu nitko nije planirao, a sada kad smo u trećoj ligi definitivno je cilj ostanak u tom rangu što mislim da je sad već riješeno što se bodova tiče. Slijedi reorganizacija treće lige pa nam je plan iduće godine biti među prva tri, četiri i ući u jedinstvenu treću ligu - kaže Lovrić pa dodaje:
- Za drugu ligu u ovom trenutku nemamo infrastrukturu, a ne želimo ići igrati negdje drugdje, u Rudeš ili negdje, jer onda gubimo tu kvartovsku priču. Ako bismo tu napravili uvjete, onda da, ali bježati s Jaruna i ići negdje drugdje, nema smisla. U trećoj ligi ćemo gurati tu kvartovsku priču."
Lovrić, baš kao ni njegovi igrači, ni ne pomišlja o odlasku iz kluba.
- Iz našeg kluba je prije mene Marko Lozo otišao u Hajduk. Osobno, ovo gledam kao ljubav, a ne kao posao. Trener sam ovdje iz hobija, iz ljubavi. S tim dečkima sam do prije koju godinu dijelio svlačionicu kao igrač i ne vjerujem da bih otišao. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da negdje odem. Otišao bih u Saudijsku Arabiju da osiguram budućnost, a onda bismo napravili i bolju infrastrukturu ovdje. Ovdje uživam i želim tu ostati.
Kapetan Ivan Pavičić, brat Domagoja Pavičića kojeg znamo iz Dinama i Rijeke, pravo je dijete Jaruna.
- Igrao sam tu jako dugo, a onda sam u jednom periodu otišao u bivšu Šukerovu akademiju. Nakon toga sam odigrao sezonu u Prečkom i jednu u Lučkom, pa sam se odlučio posvetiti fakultetu i vratiti se u svoj matični klub. Bilo je to prije 10 godina. Oduvijek je ovaj klub bio poznat po dobroj atmosferi, dobra škvadra, dobra zafrkancija - kaže nam Pavičić pa nastavlja:
- Bilo je tu uvijek dobrih igrača, ali nam je nedostajalo ozbiljnosti da bismo napravili nekakav uspjeh. Četiri, pet godina smo muku mučili, ispadali iz liga, borili se za opstanak, nije to bilo baš ovako bajno kako sada izgleda. Najveće zasluge za sve ovo idu Tomislavu Klepiću koji je, nažalost, teško bolestan. Nije sada s nama, ali je u našim srcima i mislima. Da njega nije bilo, ničega ovdje ne bi bilo. Dok je ovaj klub bio bez struje, vode, bez ičega, on je klub dignuo na noge. Ovaj uspjeh posvećujemo njemu.
Ni Pavičić, kao ni njegov prijatelj i trener Lovrić, nikada ne bi mijenjao Jarun za neki drugi klub.
- NK Jarun je definitivno 'to'. Imao sam, hvala Bogu, dosta ponuda, ali nisam ih prihvatio. Odlučio sam da ne mogu živjeti od nogometa, a za par sto ili tisuću kuna više, nije vrijedno toga da mijenjam ovu sredinu. Najveći mi je ponos što igramo tu 3. HNL i što je 10 igrača u ekipi moji prijatelji od malih nogu. Nikakav novac ti to ne može zamijeniti. Sretan sam i ponosan što sam ovdje.
Igrači uglavnom rade ili studiraju, ali NK Jarun se može pohvaliti i time što odgaja mlade talente većih klubova.
- Većina nas radi, imamo dosta i studenata, a sada u trećoj ligi imamo i neke dečke koji su prošli škole Dinama, Hrvatskog Dragovoljca i Zagreba, te par mlađih iz Lokomotive koji imaju ambicije i nešto napraviti u karijeri. Mislim da je ovo sada zdravi klub i da im NK Jarun može biti odskočna daska za nešto više.
Dubrava i Jarun imaju najvatrenije navijače. Imaju li vaši navijači neko ime?
- Nemaju ime, ali imamo stvarno veliku podršku. Evo sad je jedan dečko koji je tu igrao dosta dugo s prijateljima napravio i transparent. Uvijek smo bili poznati po toj zafrkanciji i po tom 'trećem poluvremenu'. Najviše me veseli to kad se okrenem i kad vidim tu 300 ljudi od kojih su pola moji prijatelji pa nakon utakmice feštamo i zafrkavamo se - kaže Pavičić pa dodaje:
- Imamo i tu neku kemiju s tim roditeljima djece koja tu igraju. Skidam im kapu. Svi se međusobno volimo i pomažemo. Svi nas prate i puno ti znači kad igraš pred 300 ljudi. Igrali smo mi i kad nije nikoga bilo i ovo je baš uživancija."
Za kraj, Vaš brat danas igra u Rijeci, a počeo je upravo ovdje, na kvartu. Dođe li kad u svojstvu navijača?
- Uvijek kad je u prilici. Ponikao je u NK Jarunu, a sada je u Rijeci. Dođe na svaku utakmicu na koju može doći, a čujemo se nakon svake utakmice. On je moj najveći kritičar i ja njegov. Super je sad sve, oporavio se od ozljede i u Rijeci se preporodio. Meni je kao dinamovcu žao što nije u Dinamu u kojem je dugo bio, ali nije dobio pravu priliku. No, koliko god bi ja volio da je tu, drago mi je zbog njega jer mu je stvarno lijepo u Rijeci. Igra u velikom klubu, na lijepom stadionu, imaju super navijače, igrao je Europu prošle godine, tako da je sve super - kaže nam Pavičić pa za kraj dodaje:
- Mi igramo u nižim ligama, ali kada malo bolje pogledate, Dinamo i Rijeka nam uzimaju igrače, a Hajduk trenere, hahahah. Zato svoj Jarun ne bi mijenjao ni za što", zaključio je kroz smijeh Pavičić.
PRENOSIMO 100posto PIŠE Slaven Knežević FOTO Željko Puhovski/CROPIX
