EN
HR
Od devet hrvatskih uzdanica na skorašnjem Svjetskom atletskom prvenstvu u Dohi, samo će za jednu to biti debi na najvećim seniorskim natjecanjima. Ako pod takvima, dakako, smatramo svjetska i europska prvenstva te olimpijske igre. Matea Parlov Koštro, 27-godišnja Zagrepčanka, još do prije koje je godine skupljala naslove od 1500 do 10.000 metara. Da ne bi bilo zabune, skuplja ih ona i dalje, ali danas je ova članica AK Svetice primarno cestovna trkačica, odnosno maratonka. I to vrlo talentirana maratonka.
Lani je na premijernom maratonu u Berlinu istrčala vrlo dobrih 2;38:05, da bi ove godine u Sevilli osobni rekord dovela do respektabilnih 2;32:43 i ispunila normu za SP. Prije nekoliko je, pak, dana na polumaratonu u Kopenhagenu s 1;11:54 došla na drugo mjesto svih vremena u Hrvatskoj. Forma je, dakle, na visokoj razini uoči maratona koji će se u Dohi trčati u noći s petka na subotu. Nismo se zabunili, maraton će se zbog visokih temperatura na Arapskom poluotoku doista trčati usred noći, prvi put u povijesti svjetskih prvenstava počinje točno u ponoć.
- Stvarno se veselim, velika mi je čast što ću trčati za svoju zemlju, predstavljati je na najvećem atletskom natjecanju ove godine. Naravno da jedva čekam da vidim kako će sve to izgledati, uvelike i zbog specifičnih uvjeta koji me čekaju. Mislim da rezultati neće baš biti sjajni, ali svejedno, to će biti veliko iskustvo. Baš se veselim - uz široki osmijeh priča Matea.
S obzirom na to da se i noću očekuje jako visoka temperatura, kakvim bi rezultatom u takvim uvjetima Matea i njezin trener Slavko Petrović bili zadovoljni?
- Rekao mi je trener da moram biti svjesna da uvjeti neće biti ni približno savršeni za maraton i da se ne razočaram ako ne budem trčala onoliko koliko zapravo vrijedim. Tako da sam se nekako pomirila s time iako ću, naravno, dati sve od sebe, pa kako bude.
Je li prije samo dvije ili tri godine mogla zamisliti da će trčati na SP-u i loviti nastup na Olimpijskim igrama kao maratonka?
- Nikako! Prije tri godine mi je fokus bio na državnim prvenstvima i na tome koliko ću bodova donijeti tadašnjem klubu. Zapravo se nisam ni natjecala u pravom smislu niti sam imala priliku doći do nekakvih vrhunskih rezultata. Tek kad sam došla kod sadašnjeg trenera, on mi je pokazao što je stvarno atletika, što su prava natjecanja, što je vrhunski rezultat i velika konkurencija. Nije mi bilo ni u peti da ću nastupati na SP-u, a kamoli u maratonu, u najduljoj trkačkoj disciplini.
Više nam je puta rekla da je ona u maratonskim vodama zapravo još uvijek juniorka. Ima li kao “juniorka” neki dugoročni cilj koji je postavila pred sebe?
- Prvi cilj su mi Olimpijske igre, kao i većini sportaša, ali dogovor s trenerom je da idemo stepenicu po stepenicu. Iako on smatra da bih već sada mogla trčati puno brže nego što trčim. No, u svakom me slučaju dosta štedi jer kaže da za moj uspjeh i bolje rezultate ima još vremena i da sam stvarno još mlada za maraton.
Završila na infuziji
Rekla nam je nedavno naša hodačica Ivana Renić da si tijekom utrke na 50 km pjeva pjesme kako bi lakše podnijela napore. Ima li Matea slične rituale tijekom maratona?
- Nemam rituale, pokušavam biti što više smirena i koncentrirana na svaki kilometar i na prolaze kako bih, kad mi dođe kriza, probala to riješiti sama sa sobom. To su zapravo unutarnje borbe koje mi trkači na duge pruge vodimo. Kad dođe ta kriza, treba samog sebe motivirati, pa sam u principu cijelo vrijeme na to usredotočena.
Pada li joj na pamet neka utrka koja joj je bila posebno teška?
- Najteža mi je utrka bio polumaraton u Mostaru jer se nisam dobro osjećala prije starta i na 18. kilometru sam kolabirala i srušila se. Nakon toga sam se ipak digla i ušla u cilj kao prva žena. Bilo mi je to najteže iskustvo u karijeri, tu sam naučila kako od prvog metra patiti i gurati do kraja. Trener poslije utrke nije bio jako sretan, da me vidio negdje u utrci, da su se trčali krugovi, rekao bi mi da stanem, da ne trošim toliko organizam. Ali, meni odustajanje nije bilo opcija. Na kraju sam završila na infuziji, dobila sam i gripu jer sam toliko iscrpila organizam, ali neka, sada mi nijedna utrka više nije toliko teška, pa sam na neki način nešto i naučila iz toga.
A najdraža utrka u karijeri?
- To je jako teško pitanje budući da mi je svaka utrka draga, pogotovo ona u kojoj srušim osobni rekord. Ali, možda je to ove sezone maraton u Sevilli na kojem sam ostvarila normu za SP i ovaj posljednji polumaraton u Kopenhagenu gdje sam stvarno odlično trčala. Obje su utrke iz kategorije Gold Label i cijela atmosfera oko njih mi se jako svidjela.
DNEVNO 30 KILOMETARA
Koliko tjedno pretrči kilometara?
- Dnevno je to otprilike 30 kilometara, odnosno tjedno između 160 i 180 km, a u posljednjem tjednu priprema za maraton prijeđem čak i po 200 km. Nakon toga slijedi rekuperacija i skupljanje snage, odnosno tapering za maraton. Najčešće sam na Jarunu jer živim u tom dijelu grada, često budem i u Maksimiru i na Sveticama ako odrađujem dionice, a ljeti znam trčati i na Bundeku.
Je li trener na svakom treningu ili ima povjerenja u nju?
- Obično samo kad radim zahtjevnije treninge ili dionice, tada bude sa mnom jer mi često vadi laktate i želi da sam mu na oku. A inače ima povjerenja u mene, zna da sam veliki radnik i da ću napraviti što god da kaže.
Je li stroga prema sebi kad je prehrana u pitanju?
- Jesam, surađujem s nutricionistima iz Nutrivisiona, koji mi pomažu složiti prehranu, kako bih imala dovoljno energije tijekom utrke, ali i svakodnevno za treninge. No, jako volim slatko, kao i svaka žena, pa slobodno mogu reći da svaki dan pojedem nešto. Ne treba ništa potpuno izbjegavati, sve je u nekim normalnim količinama zapravo zdravo. A i jako puno kilometara prijeđem, tako da to sigurno potrošim.
Da svojedobno nije lovila slobodan dan u školi, možda bismo Mateu danas pratili kao rukometašicu, jer je kao klinka trenirala u Lokomotivi.
- Da, rukomet mi je bio prva ljubav, ali jednom nas je prilikom profesor tjelesnog odlučio počastiti slobodnim danom u školi ako trčimo za školu. I tako me na školskom natjecanju primijetila jedna trenerica i rekla mi da već dugo nije vidjela nekoga tko je tako talentiran i da tako dobro trči bez ikakvih atletskih treninga i eto... Tata i trenerica su obavili dobar posao jer su me stisnuli i zainteresirali me da nastavim s atletikom.
POTAJNO RAZGLEDAVANJE
No, nije to išlo baš tako lako.
- Jedno sam vrijeme paralelno trenirala rukomet i trčanje, ali onda sam skužila da to ne ide jer se nisam mogla nikako oporaviti. Svatko me vukao na svoju stranu, rukometaši na svoju, trenerica na atletici na svoju, i onda sam rekla sama sebi da to više ne može tako i odabrala sam atletiku. Tamo su odmah znali da sam za duge pruge, tako da nisam probala nijednu drugu disciplinu.
Obitelj redovito ističe kao najveću podršku.
- Mogu biti jako sretna što imam takvu obitelj. Mama i tata su uvijek na natjecanjima, brat se bavio nogometom, a sada radi u teretani, suprug je također magistar kineziologije i vodi nogometnu školu u NK Rudeš. Svi su u obitelji sportaši.
A u obitelji je bio i Mate Parlov, zlatni olimpijac i legenda hrvatskog boksa.
- Mate mi je bio blizak rod, on mi je i sportski idol. Ljudi se dosta čude kad kažem da mi nijedna trkačica nije uzor, nego Mate Parlov. Ali, on je najveći hrvatski sportaš, prava legenda, a još je i iz obitelji, pa zašto ne? Upoznala sam ga kao mala, ali nisam imala prilike često se družiti s njim.
Je li na silnim putovanjima ponekad i turistica ili je potpuno usredotočena na utrku?
- Imam malo vremena za razgledavanje, i to mi je jako žao jer sam svagdje bila a zapravo jako malo toga vidjela. Ali, nekako kriomice od trenera odem i razgledam barem mali dio grada da mogu reći da sam nešto vidjela osim same utrke. Nadam se da će u Dohi biti vremena, prvi put idem tamo, htjela bih barem nešto vidjeti.
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Vedran Božičević FOTO Marko Todorov/CROPIX
