EN
HR
Da se kandidirao jedan čovjek iz sporta, drugog kruga ne bi niti bilo. Pretkolo je odigrano, jedanaest igrača odigralo je utakmicu za predsjednika RH, aktualna predsjednica plus deset “fantazista” - piše Mario Zorko, glavni urednik SN.
Kompletna ekipa predsjedničkih kandidata, premda ne postoji trener koji bi taj šareni sastav poželio izvesti na teren. U tom sastavu našlo se barem šest-sedam destruktivnih osobnosti, nekih među njima i slučajeva egotripa koji bi svaki za sebe rasturili bilo koju momčad na svijetu.
Da bilo koga od tih “predsjednika” pošaljemo u Real, Barcelonu, Bayern, Liverpool, u bilo koji stabilan i organiziran sustav, rastavili bi ih za nekoliko desetljeća oporavka. Dakako, prizemno bi bilo sve ih izjednačavati i svesti ih pod zajednički nazivnik, ali nekoliko je istoznačnih poveznica dobar pokazatelj kakav je u Hrvatskoj odnos politike prema sportu.
Dakle, nitko od “kandidata” u prvom krugu nije ostavio uvjerljiv dojam da bi samostalno mogao i znao voditi nogometni klub u hrvatskim uvjetima, ni prvoligaški ni nižerazredni, a još manje neki drugi sportski kolektiv u Hrvatskoj koji nema privilegiju da iz državnog ili gradskog proračuna ima osiguran budžet. A nema nitko.
Nitko od tih “kandidata” u cijeloj kampanji nije ni riječ progovorio o sportu i statusu sporta u Hrvatskoj. Sjetili bi se sportaša eventualno kad bi ih vukli za rukav da im pruže podršku, stanu uz njih i donesu im glasove. U jedinom TV-sučeljavanju dotaknuli su i kulturu i medicinske sestre i učitelje, i manjine i migrante, ali baš nitko nije spomenuo sport i u kakvim uvjetima egzistira oko 300.000 registriranih sportaša u Hrvatskoj i zbog čega smo u Europskoj uniji posljednja zemlja po ulaganjima u sport.
Zbog čega sport nije dostupan svoj djeci, zbog čega u klubovima mogu trenirati samo oni čije obitelji mogu platiti članarine, zbog čega većina sportaša sama plaća treninge i natjecanja. To, očito, nisu važna pitanja. A brojka od 300.000 sportaša, plus još puno više rekreativaca, nije zanemariva. Kad bi sve hrvatske sportaše, slikovito, stavili u jedan sportski grad, bio bi drugi po veličini nakon Zagreba. Ili u jednu sportsku županiju; nakon Zagrebačke, opet bi bila druga po veličini.
BIT ĆE OPET VAŽNI
Oni postaju važni samo onda kada treba navući kockasti dres i pohvaliti se da su sportaši najbolje što Hrvatska ima, dičiti se njihovim uspjesima i uzviknuti da je Hrvatska u svijetu najcjenjenija po sportu. Bit će sportaši u novoj 2020. godini opet “važni” kad se budu slavili nastupi na nogometnom Euru, Olimpijskim igrama, rukometnim i vaterpolskim europskim prvenstvima, kada, dao Bog, ulice i trgovi ponovo budu puni veselja.
U Zagrebu je nedavno bio predsjednik UEFA-e Aleksander Čeferin, slovenski odvjetnik na nešto utjecajnijoj funkciji nego što je to predsjednik zemlje koja svakog dana gubi “članstvo”, čijih je 300.000 stanovnika posljednjih godina napustilo brod. Predsjednik UEFA-e Čeferin, na čelu najmoćnije sportske organizacije na svijetu, s godišnjim prihodom od 5,5 milijardi eura, tada u Zagrebu nije imao službeni susret ni s kim iz državne i gradske politike. Ni njegov dolazak nije “važan”. Tada je otvoreno poručio da je maksimirski stadion uvjerljivo najgori na kojem se igraju UEFA-ine utakmice. Je li se itko zacrvenio zbog toga? Kao da nam predsjednica Europske komisije kaže da imamo najzapušteniji glavni grad. I to ne bi nikoga posramilo?
Hrvatska u 2020. ulazi kao predsjedavajuća Europskom unijom i predsjedanje preuzima kao posljednja zemlja u EU po izdvajanjima za sport i to stalno treba naglašavati. Iz državnog proračuna izdvaja se 13,3 eura po stanovniku, prosjek EU je 100 eura, u Mađarskoj 150 eura po stanovniku, čak i u Rumunjskoj 25 eura.
REZULTAT JE EGZAKTAN
Kad bi se izdvajalo barem 0,25 posto BDP-a, sportu u Hrvatskoj pripadalo bi 900 milijuna kuna. Hrvatski sport dosad nije imao ni trećinu tog novca, a za to se vrijeme kulturu hranilo s 2,6 milijardi kuna. Rezultat takve (ne)brige za sport i zdravlje je egzaktan - očekivani životni vijek u Hrvatskoj također je među najnižima u EU. Eto, to kandidatima za predsjednika nije bitno.
Samo dvaput su se potegla “sportska” pitanja u kampanjama: kad je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ustvrdila da je njezina NK Rijeka bila “rezervni klub za Zvezdu ili Partizan” i kad je Zoran Milanović poručio da “nikad nije navijao za Hajduk jer je to bio omiljeni Titov klub i nosili su na dresu veliku petokraku na koju ste se mogli ubosti”. Mogao se onda u Splitu prisjetiti i kako je nastala i “ostala nenađena” (citat Davora Šukera) svastika na Poljudu u njegovu premijerskom mandatu. Za vrijeme “predsjedničkih” sučeljavanja moglo se, zapravo, shvatiti zbog čega su sportaši ono najbolje “made in Croatia” - zato što se svi ti prevažni “kandidati”, kao i politika uopće, hvala Bogu, njima, jednostavno, ne bave. S koliko se uspjeha bave drugim pitanjima, i bolje da sportaše ostave po strani.
Uostalom, drugog kruga ne bi bilo da je na predsjedničkim izborima, nekim čudom, bio i 12. kandidat. Sportaš i izbornik omiljen više od svih kandidata zajedno, kojem hrvatski narod vjeruje i koji mu kao simbol zajedništva, poniznosti i iskrenosti znači puno više od izborničke funkcije - Zlatko Dalić. Srećom po nogomet i sve koji vole sport, Dalić sljedeće godine ima ozbiljnog posla s Vatrenima na Euru.
PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Boris Kovačev, Goran Mehkek, Davor Pongračić / CROPIX
