I NA KRAJU

A taman sam se ponadao. Naime, imenovanje novoga državnoga tajnika za sport je činjenica koja nije mogla bolje sjesti na početku godine. Dobro, još bolje bi bilo da se sve dogodilo na početku prošle godine, ali nećemo sad cjepidlačiti – komentar Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Tomislav Družak je imenovan, čovjek iza sebe ima impresivnu sportsku biografiju, zna ljude, zna sustav, dakle sve preduvjete za uspjeh ima. Nije stvar u tome, niti u Tomi, stvar je i opet u ovoj Državi, u ovom sustavu, u ljudima koji odlučuju o sportu. Ne mogu se oteti dojmu da je sport i dalje zadnja rupa na svirali. Imam i dokaz. U zapisniku zatvorenoga dijela sjednice Vlade, na kojem je Družak imenovan, nakon tridesetak drugih imenovanja, preimenovanja i ostalih odluka, doslovce piše: „I na kraju, imenovan je…Tomislav Družak“. To je i kraj podužeg izvještaja. I kako da ja sad mislim da je Vlada RH promijenila mišljenje o sportu, da će sportu biti bolje, kad se Družak imenuje i u zapisnik stavlja „na kraju…“?

 

U ladicama Banskih dvora već se počeo kvariti prijedlog novog Zakona o sportu, koji je napisan na navadama nacionalnog plana oporavka sporta, a da ga nitko nije ozbiljno ni pogledao. Družak obećava da će se baciti na posao i ponovo taj Zakon provjetriti kroz sportske institucije. Tako treba, samo da opet nakon tog provjetravanja ne ostane u nečijoj ladici. Naime, a kaj se nekakvu Sandru Perković ili rukometaše tiče zašto taj zakon još nije u proceduri, ili zašto ga uopće Družak želi ipak još jednom ispitati? Njih se treba ticati samo to da im takav zakon, njima, njihovim trenerima i klubovima osigura normalno bavljenje vrhunskim sportom, iz kojega bi mogli dobro trenirati i živjeti ne samo dok bacaju disk ili pucaju na gol, nego i poslije toga.

 

KOLIKO ĆE HRVATSKA OSVOJITI MEDALJA U TOKIJU?

 

Ipak, da godina ne počne kroz ovu koprenu nedefiniranih odnosa brinu se, dakako, hrvatski sportaši i sportašice, pa im hvala na tome. Ovo je olimpijska godina i veliki broj očiju okreće se prema Tokiju, a počele su i realne i nerealne kalkulacije o tome koliko će Hrvatska osvojiti medalja u Tokiju. 

 

Odbojkašice sigurno neće, nekako su se olako predale na turniru u Nizozemskoj. Ipak, vaterpolisti, rukometaši i košarkaši još su u igri. I poneki pojedinac iz raskošnog hrvatskog sportskog vrta. Kod boksača je zanimljiva situacija s poznatom muškom igrom „čiji je veći“ između jednog boksača i cijeloga saveza, pa ćemo tako idućih pedesetak dana nagađati hoće li prepotentni Hrgović stvarno željeti na Igre, odnosno hoće li mu to u matičnom savezu uopće omogućiti. Zanimljiv je taj njegov stav, pustite me na Igre da donesem zlato…podosta bahat, ako se uzme u obzir da neki profesionalci koji su to isto pokušali u Riju nisu prošli ni prvo kolo, a neki su potaracani još u kvalifikacijama, što nikako ne odgovara njihovim menadžerima, pa tako ni Hrgovićevom. Odjednom ispada da čovjek zapravo ni ne zna što mu pulen želi, nego će se ovih dana o tome ozbiljno razgovarati?! Ma super, idealno za žuti tisak. Imat ćemo, kazali su Mateša i Čop na završnoj svečanosti HOO-a u Westinu koncem prošle godine, vjerojatno isti broj sportaša u Tokiju kao što ih je bilo u Riju. E, kad bi bilo i isto medalja, nitko sretniji od nas koji sport volimo. Sjećate li se uopće medaljaša u Riju? Tko se još bavi sportom, tko bi opet mogao do medalje? Takve su rasprave, dakako, u sferi gatanja, pa nema potrebe da sad idemo provjeravati jednu po jednu od deset brazilskih medalja. Jedino važno je barem u ovom ostatku vremena, u malo manje od 200 dana, osigurati sve što olimpijcima treba. Ono što je znano i očito jest da HOO to sve drži pod kontrolom, pa čak i moguće plasmane ili neplasmane već navedenih ekipa. A kad se vrate s medaljama, onda znate…dolaze „face“ i slikaju se s njima, tad sportaši neće biti „na kraju…“

 

PRENOSIMO www.sptv.hr PeJURAtivno