EN
HR
U početku su bili protiv mene, neki su bili ljubomorni što jedna djevojčica igra jednako dobro kao i oni, ili čak i bolje, neki mi nisu htjeli ni dodati loptu, ali nakon nekog vremena su se promijenili, priča malena Paula – tekst i foto Tomislav Gabelić, novinar 24 sata.
Paula Petković (13) odmalena obožava nogomet i nije se željela pomiriti sa stereotipom kako je to muški sport u kojemu nema mjesta za djevojčice. Nije je spriječilo ni to što u njezinim rodnim Postirama na otoku Braču nije postojao ženski nogometni klub, zaigrala je s dječacima i pokazala kako i u njihovoj konkurenciji može biti najbolja.
- Počela sam s četiri godine i sve donedavno igrala sam za pionire Postira u muškoj konkurenciji. No htjela sam vidjeti koliko sam dobra u konkurenciji s djevojčicama pa sam otišla na trening Ženskoga nogometnoga kluba Split. Trener me odmah pozvao na prijateljsku utakmicu, a nakon toga i da im se trajno priključim u idućem prijelaznom roku - otkriva nam Paula, koja i dalje živi u Postirama, gdje pohađa sedmi razred osnovne škole i nekoliko puta na tjedan trajektom putuje u Split na treninge i utakmice.
- Naporno je, ponekad me vodi mama, ponekad tata ili teta, mijenjaju se... Treninzi su u 20 sati, trajekt za Brač je tek u pola noći, a onda još moramo iz Supetra do kuće automobilom, tako da stižem tek u 1.30, a škola mi je u 8 sati - priča nam Paula.
Nogomet je praktično jedini sport kojim se mladi Postirani mogu ozbiljno baviti, trenirao ga je i Paulin brat Ante, kao i otac Zoran, a malo je poznato da je i brat njezina djeda Nikša ‘Buki’ Petković bio jedan od najboljih bračkih nogometaša.
Kao i da su joj daljnji rođaci bivši igrači Hajduka Goran Vučević i Vatroslav Mihačić. Geni su učinili svoje, a za sve ostalo je zaslužna njezina upornost. No nije sve išlo baš tako glatko. To što je djevojčica bila najbolja u konkurenciji dječaka nisu svi u klubu prihvaćali s odobravanjem.
- U početku su bili protiv mene, neki su bili ljubomorni što jedna djevojčica igra jednako dobro kao i oni, ili čak i bolje, neki mi nisu htjeli ni dodati loptu, ali nakon nekog vremena su se promijenili.
U posljednje vrijeme su baš super, redovito me među prvima biraju u ekipu, podržavaju me, mogu reći da su me baš prihvatili kao ravnopravnu - priča nam Paula.
Nogomet, naravno, prati redovito, gleda sve utakmice Lige prvaka i Hajduka, često i uživo, na Poljudu, a za deset godina vidi se u profesionalnom nogometu. Kad smo joj predložili da malo tehnicira po rivi i lukobranu, jer je na snimanje došla u kopačkama, bez problema je pristala, iako su se kopačke s čepovima jako klizale po asfaltu.
- Malo se kliže, ali nije mi problem ni ovako - nasmijala se.
Pokušali smo brojiti, ali smo odustali nakon što je 20-ak puta udarila loptu svakim dijelom tijela, stopalom, koljenom, ramenom, glavom...
- Više i ne brojim koliko puta mogu tehnicirati, više od 100 u svakom slučaju... Pokušavam uvježbavati i razne trikove i finte - kaže. U nedostatku ženskih protivnika djevojčice iz Splita često igraju utakmice s muškim vršnjacima, koje često i pobijede. Iako joj je tek 13 godina, ne libi kazati svoje mišljenje i stati u obranu “nježnijeg spola”.
- Trener je nakon jednog poraza od djevojčica kritizirao igrače, kazao im je kako ih nije sram izgubiti od curica, pa sam mu ja odgovorila da nije u redu što tako govori... Zbog čega mi ne bi smjele biti bolje od njih - govori nam.
PRENOSIMO 24 sata
