TAKTIKA

Krenuti s konstatacijom da su hrvatski sportaši preživjeli i teže razdoblje i da su naučeni na probleme, ali da su se uvijek snalazili, baš i nije najbolja taktika. I zato od nje valja odustati – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Sve ostalo što se trenutačno radi u državi ne bi li se pomoglo sportu, zapravo sportskim radnicima i sportašima, sluti na – dobro. Ako je točno.

 

Naime, dok god su ljudi oko sporta ministru Mariću uporno tvrdili da možemo osvajati medalje i bez povećanja ulaganja u sport, onda je posljedica toga bilo njegovo razmišljanje, koje mi je i sam potvrdio gostujući na SPTV-u, da očito ne treba pomagati sport baš tako jako. Čemu ministra uvjeravati da nam je dobro i uz malo para, ako znamo da nam treba više? Posebno sad, kad je korona svuda oko nas, mi smo doma, a zagrebački sport će sasvim sigurno imati posljedice i od potresa. Ako nastavimo s tom i takvom pričom, odosmo kvragu. I zato je dobro da se u prvi plan digne svijest o tome da nisu sportaši samo Luka Modrić i Bojan Bogdanović, sa solidnim bankovnim rezervama, nego i mnogi koji žive od stipendija, a još više onih koji od sporta ne žive, ali se njime bave uz pomoć trenera, oružara, tajnika, fizioterapeuta, pomagača i silnog niza onih koji u sustavu sporta dobijaju plaću. No, ako nema sporta – nema ni plaće. I o njima treba razmišljati, pa je dobro da se i njih stavi na popis onih koji dobijaju barem minimalac. Dok se ne oporavimo, što može potrajati.

 

Na primjer Sandra Perković, od koje iduće godine očekujemo zlato na OI. Čak i da ju za potrebe ove priče izdvojim iz sustava (iako, jasno, nije izdvojena), da bi bila uspješna ona ima i mora imati uz sebe dvojicu trenera, a obojica su na plaći u HAAK Mladost. Čak dapače, obojica treniraju i provode vrijeme samo sa Sandrom, ali svima je jasno zašto. Povremeno se, ovisno o potrebama, u njezine treninge uključuju još neki pojedinci. Treba ih, jasno, platiti. Nisu to uopće visoke plaće ili honorari, čak dapače, ali su redovne. Barem bile. Sandri je nužna i fizikalna terapija, a to se dakako plaća. Uostalom, klub otplaćuje i auto kojim se Sandra s trenerima i opremom vozi, jer njoj svakako treba. Da bi Sandra funkcionirala, da bi putovala i imala sve papire sređene, brinu u njezinom klubu, u Mladosti. I njima u Mladosti trebaju nekakve plaće. Taj klub djeluje na nekom terenu, koji netko treba održavati, a u konačnici i paziti tko na njemu trenira. I njima, dakle, treba platiti plaće. Sve iz sustava sporta! I sve u cilju da Sandra, jedna jedina, osvoji olimpijsku medalju. Nisam spomenuo stručne službe u SSGZ-u ili HOO-u, nisam se bavio tko i kako kroz SDUŠ provjerava i tko sve brine da Sandra sve ima, ali i svi oni trebaju dobiti plaće. Sustav sporta sad izgleda zanimljivo velik i nikako marginalan, zar ne? A urušimo li ga time da svi ovi oko Sandre (neću pretjerati ako napišem da je to otprilike 55-70 osoba) ne dobiju plaće, pitam – hoće li Sandra osvojiti medalju u Tokiju iduće godine? A Sandra nije jedina. I zato preraspodjela postojećeg sustava novca u sportu, lociranje kriznih žarišta i maksimalna pomoć klubovima zvuči apsolutno super. Baš zato, nemojmo više ponavljati mantru „nama je bilo i gore…“. Nije.

 

S druge strane, ostanimo pribrani i u ovoj situaciji. Neće proći previše dana a netko će se pozvati na ovu situaciju i ponovo lansirati tezu o samo 8 sportova koji su potrebni Hrvatskoj (ili 10, ili maksimalno 12, nema veze). Jer, kazat će, nikome nije falio xy sport, a svi su pitali za ovih 8 Ili 10 ili 12…). Ne nasjedajmo na to. Svaki je sport dobar, to znamo, a to što još nismo napravili istinsku kategorizaciju sportova ne znači da smijemo koristiti koronu kako bismo stvorili umjetni bastard takve nužno potrebne kategorizacije. 

 

A možda bismo sad, kad smo doma, napokon mogli pokrenuti i taj proces?

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno