EN
HR
Najbolja sportašica i atletičarka svijeta 2010. godine, višestruka svjetska prvakinja u skoku u vis, europska prvakinja, osvajačica dviju olimpijskih odličja, vlasnica drugog rezultata u povijesti svoje discipline, danas 36-godišnja Blanka Vlašić kroz svoju je sportsku karijeru stekla ogromno iskustvo koje sada ima želju prenijeti na mlađe generacije. Ali ne samo sportaše, već i one koji su u dobi u kojoj moraju odabrati svoj životni put, a što u današnje vrijeme, kada se puno više gledaju materijalne vrijednosti, baš i nije jednostavno – piše Silvijo Škrlec, novinar T-portala.
Blanka Vlašić spada u red hrvatskih sportskih velikana, što je zaslužila brojnim odličjima na najvećim svjetskim natjecanjima. Važno je naglasiti da u svojoj disciplini, odnosno skoku u vis, ima i drugi najbolji rezultat svih vremena s preskočenih 208 centimetara.
Naravno, gledajući iz današnje perspektive i slušajući Blankina iskustva koja je upijala od svog oca i trenera Joška, za ta je ostvarenja bila spremna. Nećemo reći predodređena, no imala je uz sebe čvrst oslonac u obitelji i osobu koja je sav njezin talent znala prepoznati i oplemeniti.
PRISJETILA ZANIMLJIVIH DETALJA KADA JE IMALA 16 GODINA
I zato njezino iskustvo iz vremena u kojem je imala 16 godina, odnosno kada je s kojim mjesecom više otišla na svoje prve Olimpijske igre, a bilo je to u Sydneyju 2000. godine, djeluje inspirativno. Posebno mladim sportašima, razapetima između učenja, sportskih obveza, ali i želje da ni u čemu ne zaostaju za svojim vršnjacima.
- Ako sportaš ima ambicije biti vrhunski, a podrazumijevajući da su se poklopile sve predispozicije u smislu talenta, okolnosti i uvjeta, danas je to jako teško jer su mnoga djeca bačena u taj bubanj, no možda nemaju dobitnu kombinaciju. Jer da postaneš vrhunski sportaš, a znamo da je vrhunski sport jako, jako, jako težak posao, potrebna su ogromna odricanja. To nije posao koji završava u četiri ili pet sati poslijepodne, već cjelodnevni posao. Cijeli tvoj mentalni sklop mora biti posvećen cilju. Moraš biti naučen razmišljati kao sportaš i biti oprezan zbog svih mogućih okolnosti, onoga što može poći krivo, i najmanjih banalnosti. Često se sjetim što je meni tata znao reći nakon što sam šest sati sjedila u školi: 'Ako vidiš da ide autobus, nemoj trčati za njim, čekaj drugi. Mišići su ti ukočeni. Možeš istegnuti mišić, možeš se ozlijediti jer nisi zagrijana. I nemoj trčati za autobusom, nema smisla, doći ću ja po tebe ili čekaj drugi. Nemoj riskirati.' Ima i drugi primjer. Kao djeca smo preskakali 'laštike' ili, kako se kaže u Zagrebu, 'gumi-gumi' - stalno smo to igrali na betonu ispred škole, ali tata mi je rekao: 'Čuvaj svoja koljena, igrajte se na travi.' I onda bih svoju cijelu ekipu preselila na travu - kazala je Blanka, u jednom dahu ispričavši da su joj neki sportovi bili zabranjeni:
- Recimo, nikad nisam išla na skijanje ili išla rolati, jer sve je to bio rizik od običnog pada koji bi mogao uzrokovati ozljedu. Sve to navodim jer se djeca u toj dobi moraju naviknuti na takav način razmišljanja, a što je izuzetno teško. Sa 16 godina mladi čovjek mora biti već napola izgrađen, biti na dobrom putu da postane profesionalac u glavi. Možda u toj dobi još nije prekasno, ali je puno teže. Puno je lakše usvajati navike dok si mlađi jer s godinama je sve teže mijenjati i prilagođavati se. Zato je važna uloga obitelji te imati nekoga tko će te stalno voditi, stalno usmjeravati. Recimo, na mom banalnom primjeru prehrane, koliko je lakše kada već kao malo dijete naučiš izbjegavati fast food, koliko je važno stjecati te zdrave navike, odnosno jesti zdravu hranu. Jer sa 16, 17 ili 18 godina, kada to više ne smije biti način prehrane, ako si ga usvojio, onda je to teško promijeniti. Kao mala mogla sam jesti svašta jer se nikad nisam debljala, ali kada sam ušla u pubertet, onda se to promijenilo i najednom sam morala početi paziti, što mi je u početku bilo dosta teško. Na sreću, imala sam brz metabolizam, pa mi te neke loše navike nisu stvarale problem, ali i tada sam već usvojila pravila zdrave prehrane. To je samo jedan od primjera onoga za što ti treba velika podrška.
Imala je Blanka i sretnu okolnost što je živjela u sportskom okruženju, jer i majka Venera i tata Joško bili su vrhunski sportaši u svojim disciplinama. Mama u skijaškom trčanju, a tata desetobojac.
- Apsolutno, jer tata me naučio što je radna etika i to mi je uvijek pokušavao osvijestiti - koliko je važno svaki dan ići na trening. Naravno, škola mi je bila prioritet. Učeći se toj radnoj etici, sa 16, 17 godina odlazak na trening nikad mi nije predstavljao problem i nikad nisam pomislila: 'Uh, kako mi je danas teško trenirati.' U mom mozgu nikad nije postojala misao: 'Ajme, ne da mi se ići na trening.' To je bilo jednostavno tako. Nikad mi nije bilo teško, nikad mi nije bilo naporno, jer tata mi je često govorio o tom krajnjem cilju – biti svjetska prvakinja, biti olimpijska pobjednica, biti najbolja na svijetu. To me uvijek nosilo. Potpora obitelji, trenera, bliske osobe jako je važna da se mladi sportaš na vrijeme nauči radnoj etici, da se nauči ispravnom načinu razmišljanja koje je podređeno cilju i da ga se uvijek motivira. Uvijek mu se treba pozitivno govoriti, svaki dan. Naravno, dođu teški dani, ali pogled prema cilju popravlja neke loše situacije i teške dane. Jer nagrada koju će dobiti bit će puno veća od tog jednog lošeg dana.
PRENOSIMO T-portal FOTO Goran Stanzl/PIXSELL
