POLAKO S OTVARANJEM

Dogodilo se neizbježno! Još vrhunski sportaši nisu ni počeli trenirati kako im je dopustila Vlada RH, a već se javio Mladen Katalinić, šef cjelokupne hrvatske atletske struke i pita „a zašto samo oni?“, jer i onima niže na ljestvici najuspješnijih hrvatskih sportaša ili olimpijaca također treba trening, kazuje šef struke. Nema veze što nema velikih natjecanja – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Načelno i na prvu, Mladen Katalinić je u pravu, posebno gledano sa sportskog aspekta. Koja je, naime, razlika između 20-ak atletičara koji bi trenirali u smjenama (kako zahtijevaju epidemiolozi), širom nekog stadiona i 20-ak nogometaša na istoj, čak i manjoj površini zelenoga travnjaka koji stane unutar atletske staze? I koja je vjerojatnost da među 20-ak nogometaša u hrvatskim nogometnim klubovima njih svih 20 bude u prvoj ili drugoj kategoriji sportaša kojima je sad jedino dopušteno treniranje u atletici, a nije onima s manjom kategorijom? Realno, koliko takvih ima u momčadskim sportovima koji smiju svi na trening? S te strane, dakako, mogu se složiti s Katalinićem i reći – nije fer, razmislite, promijenite. 

 

Ipak, kad se prouči klasični hrvatski pogled na tematiku, jasno je da se Kataliniću ne smije udovoljiti. Barem ne odmah. Mi smo, naime, narod koji na pruženi prst odmah otrgne ruku, ali i komad noge, tako da bi nered koji bi nastao puštanjem većeg broja sportaša na treninge bio porazniji od izravnog ubrizgavanja korona virusa u krvotok. Nemoguće je u ovoj fazi udovoljiti sitnim, doista sitnim razlikama između atletičara koji imaju najvišu kategoriju i onih koji treniraju isto puno, a (još) ju nemaju. Da sad uopće ne širim priču na ostale sportove, koji bi, svaki za sebe, sasvim sigurno našli bezbrojne primjere za pitanje „zašto samo oni?“. I zato treba ovako na prvu pokušati smiriti Katalinića, jer on razmišlja vrlo usko, želi atletici najbolje, pokušava sam iskonstruirati formulu koja njemu najbolje odgovara. Jačim popuštanjem donesenih mjera mislim da bi stampedo na stadione natjerao Stožer da zatvori sve stadione za atletiku na predugi period. Pustimo zato naše najpoznatije sportske vedete da se kontrolirano bave sportom kako najbolje znaju ovih tjedan, dva ili čak tri, ne bi li baš kroz svoj pristup i striktno pridržavanje zadanih epidemioloških uvjeta dokazali postojanost tvrdnje da i ostali sportaši (ali opet – NE SVI!) mogu na treninge. Dakle, da svi koji sad, u ovom trenutku još ne mogu na stadion, uskoro to zasluže. Polako, ali sigurno!

 

To nije sve. Slušanjem jadikovki iz sportskih saveza, klubova ili zajednica, postaje jasno da smo mi zemlja koja nije riješila kako financirati određeni sport ako u njemu nema državnoga prvaka, doprvaka, pobjednika kupa ili barem neke titule. A prvaka u većini sportova nema i moguće je da ih neće ni biti. Dakako, sumnjam da ijedna zemlja u svijetu ima posloženo i predviđeno ponašanje sportaša u slučaju pandemije, ali postojeća pravila igre u Hrvatskoj nameću nam da bismo morali imati nekakve, recimo državne prvake, doprvake, polufinaliste i slično. Samo tako će se složiti solidna mreža financiranja za iduću godinu, sukladno postojećim pravilima koje smo svi usvojili. Naravno, bude li novaca. Moguće je, na žalost, da novaca za sport baš i ne bude, a godinama pišem kako paraziti na sportskim blagajnama to ne žele shvatiti nego im je lakše muljanjem i laganjem dolaziti do sredstava kojima raskošno plaćaju privatne ručkove i dobro žive na račun drugih. Ne trebaju zato čuditi ni akcije i apeli poput Katalinićevog, na nižim razinama, da se hitno dovrše državna prvenstva, a kako bi se, zapravo, sačuvao status u sustavu financiranja. Što si više u hijerarhiji, to više novca dobijaš iz neke gradske, županijske ili državne blagajne, svejedno. Borba, očito, počinje.

 

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno