Samo da se vratiti u Hrvatsku: Ostala je šokirana kada je otkrila manu 'obećane zemlje'

Sara Kolak (25), olimpijska pobjednica u bacanju koplja iz Rija 2016. godine, trenutačno je zarobljena u Oslu, kamo je u veljači otišla na pripreme za novu sezonu u kojoj su joj glavni ciljevi bili Olimpijske igre u Tokiju i Europsko atletsko prvenstvo u Parizu – piše Damir Mrvec, novinar VL.

 

– U Oslu sam nešto više od devet tjedana. Pokušala sam otići doma sredinom ožujka, ali nisam dobila avionsku kartu, a potom su granice zatvorene. Iskreno, ni sama ne znam kakav je sada postupak za vraćanje u Hrvatsku. Morala bih vjerojatno zvati našu ambasadu u Norveškoj, a ono što znam je da bih nakon dolaska doma, u Ludbreg, trebala biti dva tjedna u samoizolaciji. Tako da za sada ne razmišljam o nekom brzom povratku – kaže Sara.

 

- Hvala Bogu, svi su dobro, čak se i brat uspio vratiti i sada je s roditeljima. Eto, jedino mene nema. No, moji su se već navikli na to da me dugo nema doma. Znalo je biti razdoblja i po nekoliko mjeseci da nisam dolazila u rodni kraj. Otkako sam postala profesionalna sportašica, prvo sam živjela u Rijeci, pa u Sloveniji.

 

- Da, čak i većina Norvežana odlazi u susjednu Švedsku u mjesečnu nabavu namirnica. Nisam sigurna, ali čini mi se da je u Švedskoj puno toga i do 50 posto jeftinije. Čak su neki išli u kupnju u Švedsku i dok traju mjere, no oni koji su uhvaćeni morali su platiti visoke kazne. Znam samo da kada sam prvi put bila u Oslu i ondje kupovala, ostala sam šokirana koliko je sve skupo. A kada sam se vratila doma, šokiralo me ponovno koliko je kod nas sve puno jeftinije.

- Sada su zatvoreni, rade samo dostave. No, znam i kuhati, a kuham doista sve, od kojekakvih tjestenina i mesa do juha i variva. Imam puno recepata i kuham po njima. Ako negdje nešto zapne, nazovem baku. No, ono što najvišem volim raditi u kuhinji, pokušavam izbjeći u širokom luku.

- Volim peći kolače. Ali sada kada ne mogu obaviti puni trening, to ne bi bilo dobro, trebam paziti na kilograme. Što je najgore, kolače voli peći i moja cimerica, tako da se moramo suzdržavati od slatkoga.

 

- Hrvatski olimpijski odbor i Hrvatski atletski savez i neizmjerno sam im zahvalna na tome. Treba istaknuti da oni ne troše neki dodatni novac jer bih ja taj novac ionako trošila na pripremama. A bi li one bile u Norveškoj ili negdje drugdje, to sad nije važno.

- Naizgled je sve normalno. Terase su pune, no ne rade škole, vrtići, restorani, kina. Sport je stao. U kafiću mogu biti najviše četiri gosta. Ljudi se puno šeću, ima puno lijepih parkova u kojima sam znala trenirati. Naravno, nisam bacala koplje u parku da ne bih nekoga ozlijedila. Uostalom, za trening bacanja koplja ne treba se nužno i bacati koplje. Može se bacati omanja loptica ili medicinka. To su sve dobri treninzi za tehniku bacanja koplja. Dobra je vijest što je nedavno otvoren olimpijski centar, pa ću ondje sada moći trenirati. Samo, problem je s terminima jer ima puno vrhunskih sportaša i svi žele svoj termin. Dobila sam dosta kasni, večernji termin. Ali, ne bunim se. Meni je trening dobar i kada samo bacam lopticu u zid. U početku sam trenirala sama u stanu. Imali smo bučice, elastične gume, strunjače pa se moglo održati dobar trening.

- Kad nemam obvezan trening, onda kuham, obavljam razne kućanske poslove, pročitam dobru knjigu. Jednom tjedno odem u trgovinu, ali gledam da to bude u rano jutro kada nisu velike gužve. Naravno, gledam i puno filmova i serija. Velika sam obožavateljica Marvelovih junaka – Crne udovice, Hulka, Captain Americe, Thora, Iron Mana, Spidermana. Znala sam maratonski gledati te filmove. Neke sam gledala i pet-šest puta i nije mi bilo dosadno. Volim rješavati sudoku, a kod kuće imam i mali stolni tenis pa cimerica i ja igramo po cijele dane. Mini stolni tenis kupile smo početkom godine i nismo ni znale koliko će to biti dobra investicija. Vidjele smo ga u olimpijskom centru, a naš fizioterapeut mi je rekao da je igranje pingića raj za lakat. Imamo i pikado, ali ga ne igramo često jer bi bilo previše rupa u zidu. Šteta, nemamo PlayStation...

- Norveška bacačica koplja Sigrid Borge. Ona nije iz Osla pa smo se tako spojile. Isto smo godište i odlično se slažemo. Imamo iste teme za razgovor, slična područja interesa. Na kraju krajeva, obje smo vrhunske sportašice.

- Vjerujem da će i toga biti. Sigurna sam da ćemo jedna drugu podržavati, neće biti ljubomore ili mržnje između nas. Jedna drugoj čestitat ćemo na pobjedi.

- Naravno. Njezin je osobni rekord 63,28 metara, a to je rezultat koji bi trebao biti dovoljan za finale na bilo kojem velikom natjecanju. Na posljednjem velikom natjecanju bila je osma, prije dvije godine na Europskom prvenstvu u Berlinu. Inače, bila je europska prvakinja do 23 godine 2016. Trenutačno ima problema s ozljedom lakta, ali ide na bolje.

- Uvijek imam nekih sitnih, ali ništa strašno. Vjerujem da će se uspjeti spasiti dio atletske sezone. Bila bih jako žalosna da se baš ništa ne održi. Sad kad nema Tokija, bilo bi sjajno kada bi se održalo barem Europsko prvenstvo. Ne mora ono biti nužno potkraj kolovoza kako je bilo planirano, može se odgoditi i za listopad. U svakom slučaju, bit ću spremna za sezonu bez obzira na to kada će početi.

 

- Samo neke osnove, znam reći hvala, dobar dan, doviđenja... Znam brojiti do deset, znam sve dane u tjednu. Norveški jezik užasno je težak. Nije kao kod nas, da se izgovara onako kako se piše. Kod njih se na jedan način piše, na drugi izgovara. Ali, nemam problema s komunikacijom. Ovdje svi ionako znaju engleski.

 

- Zanimljivo je da mi je on i kopljaški uzor. Čak negdje imam i našu zajedničku fotografiju dok sam bila početnica. Naravno, tko bi očekivao da će mi jednog dana biti trener.

 

- U to vrijeme nisam imala svoje koplje i za mene je to bio sjajan dar. Tada sam imala dva koplja, jedno se zvalo Zmaj, a drugo Thorki. Danas imam dosta svojih kopalja. Imam ih osam samo ovdje u Oslu, a neka su i u Sloveniji, neka u Ludbregu. Tako da kamo god dođem, imam s čime trenirati. Koplje Thorki ponijela sam u Oslo i naravno da trener zna za njega. Znao je od onog trenutka kada ga je potpisao.

 

- Srećom, imamo spremište u podrumu

- Tko bi rekao da će biti dvadesetak stupnjeva u travnju. Tu su zime uvijek duge, stalno puše vjetar. Meni sve to odgovara, posebno zbog treninga. Nisam ovisna o zatvorenom prostoru.

 

- Nemam auto. Parkiranje je užasno skupo, kao i benzin. Ne isplati se.

 

- Jedva čekam da sve ovo prođe, da se mogu vratiti doma u Ludbreg i napokon pojesti mamin ručak. Taj mamin domaći ručak sanjam već jako dugo. Naravno, i to da počnu natjecanja. Jako mi nedostaju veliki stadioni, navijanje i adrenalin koji sve to prati.

 

 PRENOSIMO Večernji list FOTO Vjeran Žganec Rogulja/PIXSELL