ZABORAVLJENA LEGENDA Željko Perušić: Ni Vukas ni Müller nisu mu mogli ništa

Željko Perušić (1936.) karijeru je otpočeo u Dugoj Resi (igrao je, da se pohvalimo, s ocem pisca ovih redaka). Bio je uvjerljivo iznad svih i 1956. godine stigao je u Dinamo. Čim je stigao, otišao je “guliti” dvogodišnji vojni rok - piše Anton Samovojska.

 

Jednom zgodom upitali smo Slavena Zambatu, kapetana Dinamove generacije iz ‘67., tko je po njemu najbolji igrač Modrih svih vremena.

 

- O ukusima je teško raspravljati. Za mene, Željko Perušić bio je najbolji Dinamov nogometaš svih vremena - kazao je Zambata.

- Zato što je on u svakoj utakmici bio najbolji.

 

Željko Perušić (1936.) karijeru je otpočeo u Dugoj Resi (igrao je, da se pohvalimo, s ocem pisca ovih redaka). Bio je uvjerljivo iznad svih i 1956. godine stigao je u Dinamo. Čim je stigao, otišao je “guliti” dvogodišnji vojni rok. “Smjestili su mi moji dinamovci, suparnici za mjesto u momčadi”, pričao je Perušić.

 

MUNJEVIT UZLET

 

Željko Perušić prvu utakmicu za Dinamo stoga je odigrao 1958. godine, a potom je nanizao još 293. Igrao je sjajno i napredovao je strahovito brzo, pa je već 1959. zaposjeo mjesto u reprezentaciji Jugoslavije. Perušićev uzlet bio je munjevit. Priznanja su slijedila jedno za drugim. Perušić je 1960. bio proglašen najboljim nogometašem Jugoslavije i bio je drugi u izboru za najboljega sportaša godine (prvi je bio košarkaš Radivoj Korać). Godine 1963. bio je drugi u izboru za najboljeg nogometaša Jugoslavije (prvi je bio partizanovac Vladica Kovačević).

 

Perušić je bio lijevi half (danas je to zadnji vezni). On se nije mogao umoriti, mogao je trčati dan i noć, bio je vrlo borben, a znao je i igrati. Premda je imao samo 165 centimetara, bio je strašan u duelu. Perušić je imao mnogo odlika.

 

- Kad sam počeo igrati u Bundesligi, Perica Radenković (vratar Münchena 1860) nije se mogao načuditi. Govorio mi je: “To još nisam vidio. Ti si uvijek tamo gdje je lopta.” Da, uvijek sam bio na lopti i to je bila moja najjača odlika.

 

BIJEG U NJEMAČKU

 

Perušić je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 27 utakmica. Osvojio je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i srebrnu na Europskom prvenstvu 1960. u Francuskoj. Bio je nezamjenjivi član half-linije, koja je igrala u sastavu: Žanetić, Marković, Perušić, pa u sastavu: Radaković, Marković, Perušić. No nije putovao na SP 1962. u Čile.

 

- To sam se uvijek pitao, a to se i danas pitam. Iako sam igrao odlično, u Čile su putovali neki koji dotad nikada nisu igrali. Moje mjesto zaposjeo je zvezdaš Vladica Popović. Zašto me Lovrić, tadašnji izbornik, izostavio, zagonetka je svih zagonetaka - pričao nam je Perušić.

 

Perušić je bio uvrijeđen. Nije bio na SP-u, na kojem je htio igrati više od ičega, a imao je osjećaj da ni u Dinamu, “gore, u upravi”, baš ne drže do njega. On, što se i događa gotovo svim dobrim, skromnim i neproblematičnim ljudima, uvijek je bio u “zadnjem redu” pri raspodjeli privilegija. On se nije znao boriti za sebe. Drugi su stoga dolazili na treninge automobilom, a on tramvajem. U Perušiću je kuhalo, a kad se sve skupilo u ljeto 1964. stigao je šokantan slučaj. Perušić je s Lamzom pobjegao u Njemačku, kako bi potpisao za München 1860. “Emigranti”, grmjeli su mediji. Dinamo je pokušao promijeniti događaje. Izaslanstvo Modrih stiglo je u München. Otto Hofmann, direktor Dinama, satima je nagovarao Perušića i Lamzu da se vrate. Lamzu je slomio, ali ne i Perušića. On je čvrsto odlučio: povratka nema.

 

- Zvala me tada Barcelona, protiv koje sam igrao četiri puta (Kup velesajamskih gradova 1960./61. i 1961./62.), no ja sam izabrao München i nisam pogriješio.

 

Kako ste živjeli kad ste igrali za Dinamo? - pitali smo Perušića.

- Živio sam bolje nego drugi, ali nisam bogzna što zaradio.

 

- To je bila drukčija priča. Zarađivao sam 100.000 maraka godišnje, što je tada bio velik novac.

 

NAJBOLJI STRANAC BUNDESLIGE

 

Da bi zaigrao za München 1860, koji je u to doba bio prvi klub u gradu, Perušić je morao pauzirati godinu dana. Kad je krenuo, svi su saznali zašto je Max Merkel, trener Zehcigera, toliko inzistirao na Perušiću. Perušić je u Bundesligi igrao pet sezona (144 utakmice). Bio je fantastičan, što zorno naglašavaju statistike Kickera, najcjenjenije njemačke nogometne tiskovine. Perušićeva najbolja sezona bila je prva. München 1860 s Perušićem je bio prvak Njemačke u sezoni 1965./66. Perušić je odigrao sve 34 utakmice i 11 je puta bio u momčadi kola. Dakako, bio je u momčadi godine, u kojoj su bili: Bernard, Heidemann, Vogts, Marx, Beckenbauer, Perušić, Libuda, Krämer, Rupp, Netzer i Emmerich. Perušić je u sezoni 1965./66. s prosječnom ocjenom 1,76 (u Nijemaca najbolja je ocjena 1, a najlošija 5) bio treći na listi najboljih igrača Bundeslige, a u sezoni 1968./69. bio je peti s prosječnom ocjenom 1,90. To su fantastične ocjene. Željko Perušić, koji je tri puta izabran za najboljega stranca Bundeslige, u utakmicama s Bayernom redovito je čuvao Gerda Müllera. Müller nije mogao ništa.

 

Čim je otišao u Njemačku, Perušić je izbrisan iz reprezentacije. Iako nije bio klasični emigrant, već tek sportski emigrant koji je mogao doći u Zagreb, pa je 1966. čak i igrao jednu prijateljsku utakmicu za Dinamo, on je bio “zabranjeno voće”. Premda je blistao u Bundesligi, o njegovim se pothvatima nije pisalo. Perušić je za Zehcigere igrao od 1965. do 1970. Potom je do 1974. nosio majicu St. Gallena. Kad je s 38 godina završio karijeru, okušao se u trenerskome poslu. Željko Perušić, nažalost, u nas je zaboravljen. On je velikan koji nikada nije dobio mjesto u povijesti hrvatskoga nogometa koje je zavrijedio. No srećom, nikada nije kasno za ispravljanje nepravdi. Mirko Čarli Braun, lijevi Dinamov branič, svojedobno je na famozan način opisao kakva je Perušić klasa:

 

- Kad Pero igra, potpuno sam bezbrižan. Mogu igrati kako hoću, jer on će pokriti trojicu.

 

- Igrali smo s Dinamom u Splitu. Perušić se zalijepio za Vukasa i nije ga puštao. Bajdo u jednome trenutku dođe do mene i reče: “Daj učini nešto, ovaj mi ne da disati.” Namjerno sam potom ušao u Perušića i opasno sam ga nagazio. Perušić je ostatak utakmice morao statirati na krilu (tada nije bilo prave zamjene igrača), a Bajdo se razigrao. Perušić se jedino tako mogao eliminirati. Bilo mi je krivo i nakon utakmice sam se ispričao Perušiću, a on mi je, onako dobar, odmah oprostio.

 

Kakav je Perušić bio nogometaš, naglasio je Milan Antolković, veliki nogometaš a potom i odličan trener Modrih. Kad je reprezentacija Zagreba (zapravo, Dinamo) u sezoni 1960./61. igrala s Barcelonom u Kupu velesajamskih gradova (1:1, 3:4), Milan Antolković je ustvrdio:

 

 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO/arhiva