POVRATAK

Prodaja TV prava hrvatskoga nogometa, ako je suditi po izvještajima s otvaranja ponuda, izgleda da je napokon sasvim razotkrila i jednog, možda dvojicu potpunih poslovnih neznalica koji vladaju u hrvatskim nogometnim klubovima – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Čak me čudi da su neki klubovi i opstali ovako dugo s takvima na čelu. Nakon što su predstavnici klubova pozvani na predstavljanje pristiglih ponuda, jedan od njih se skroz izbezumio kad im šefovi saveza nisu pokazali i - cifre?! Ali, još gore za ukupnu sliku o njemu - sve je to “skužio” tek dan poslije, valjda kad mu je lokalna udruga objasnila da se sad svakako mora buniti, iako su svi predstavnici klubova bespogovorno dan prije čak i potpisali da se slažu s procedurom, a onda se razišli u slozi i veselju. Da ne nagađam sad je li dotični možda očekivao i da im se odmah predoči i na kojem će televizijskom kanalu vikendom gledati svoj klub, u koliko sati i koliko će, točno, novaca sjesti na njihov račun. Svašta. Apsolutno nepoznavanje procedura i nepisanih zakona u takvom poslovanju, a potom i jalovi napad na savez dan poslije najmanje su što sad savezu, ali i klubovima treba, pa makar i s očekivane strane. Pa da se takvoj skupini pokažu prijedlozi s brojkama, vjerojatno bi trajalo otprilike dvadesetak minuta prije nego bi se cifre zavrtjele po hrvatskim portalima i još dodatnih 3 minute prije nego bi se već “proglasili pobjednici”. A tada pa-pa s pravim i ozbiljnim poslom…. No, dobro, neka im je sa srećom. Napokon se ostvaruju, makar i kroz ovakvu proceduru, one želje Zlatka Dalića da Hrvatska i hrvatski nogomet imaju neke koristi od srebra u Rusiji. Pa kad nemaju s novim stadionima, onda se nadam da će se “bogato udati”, bez obzira na reakcije kakve sam opisao. Kroz takav posao i, nadamo se, uspjehe reprezentacije, doći će i stadioni.

 

Vratio se njemački nogomet, prvi u nizu, a nadamo se da će i ostali uskoro. Dakako da povratak nogometa u ovakvom obliku i te kako ima i poklonika i protivnika. Htjeli mi to ili ne priznati, ali nogomet vuče i ostale sportove, pa bismo jesen mogli dočekati vedriji. Odmah je živnula dva metra distancirana ekipa u lokalnom kafiću, odmah su krenula prepucavanja oko kladionice, svijet je odmah ljepši. Jasno, ne svima. Prvi su protiv, dakako, navijači. Evo i moji su kolege, koji su morali doći na stadione 90 minuta prije početka utakmice, proći neuobičajene provjere, sjediti na udaljenosti, promatrati utakmice zapravo u tišini, podijeljenih mišljenja o tome treba li nam takav nogomet ili ne. 

 

Javljaju se i blagajnici pojedinih klubova, pa i cijelih saveza, spominju se ogromni gubici samo od neprodaje ulaznica. S druge strane, svjesni su da ako se utakmice ne odigraju da neće biti niti prihoda od TV prava. Tu se djelomično vraćam i na sam početak ovoga teksta, koliko je važno dobro sve pripremiti za neka buduća vremena, da imate garantirani prihod, pa je i u njemačkom slučaju isto. Isto će biti i kod Britanaca i u zemljama koje su TV prava digle na doista visoku razinu. Nitko ne spominje ni prihode od kladionica, koji u dosta zemalja povratno financiraju i ostatak sporta, primjerice u Hrvatskoj. Zato i jest zanimljivo vidjeti kako i ostatak svijeta sporta reagira na povratak nakon korone. Sramežljivo, polako, učeći jedni od drugih, svjesni da se doslovce sve može promijeniti krene li pandemija u nekom neželjenom smjeru. 

 

Lord Coe, predsjednik Svjetske atletike uglavio je novi, odnosno dorađeni kalendar atletskih mitinga - bez publike. Barem za sada, a i o odlukama pojedinih zemalja će puno ovisiti hoće li ta odluka o praznim tribinama ostati na snazi primjerice u listopadu. Džudaši su podosta srezali novi kalendar, pa će i put na OI biti malo teži, jer oni skupljaju bodove nastupima i pobjedama. Biciklisti ionako većinom trase voze bez publike, ali će biti zanimljivo gledati završnice velikih utrka na praznim trgovima, ako sve ostane kako je sad. No, važno je da se sport vraća!

 

Međutim, znam gdje živimo i samo čekam početak nadmudrivanja oko toga koji se od sportova prvi vratio nakon korone, pa drugi i tako dalje i odmah nakon toga stvaranje liste s datumima za dodatno vrednovanje cijeloga sporta i odnosa s ostalim sportovima na osnovu jedino tog podatka. Dakako, sve to zbog novca kojega većina dobiva kroz državne i lokalne blagajne i u tome se nije ništa promijenilo. Iznenadio bih se da nije tako. 

 

U doba kad Thomas Bach juriša u budućnost, stvara bliske kontakte i potpisuje ugovor o suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom ne bi li naglasio koliko je sportu i sportašima važno držati se znanosti i aktualnih zdravstvenih preporuka, mi se polako i sigurno vraćamo u dobru, staru 1945. Uz taj više psihijatrijski problem cijele nacije, važnije nam je naći sitne jezičke nelogičnosti u iskazima liječnika iz Stožera, koji su nevješti u svakodnevnoj komunikaciji s napadački raspoloženim novinarima, nego doista razmišljati o sebi i drugima, o zdravlju. Uvjeren sam da Goran Ivanišević nije imao namjeru osporiti rad Stožera konstatirajući kako on u cijeloj svojoj karijeri nije kihnuo na lopticu, ali sam isto tako siguran i da nije baš previše razmišljao o mogućim i puno težim posljedicama takve njegove poruke. Na sreću, nije ih bilo.

 

Barem ne preznačajnih.

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno