EN
HR
Naravno, Mirko Novosel ima sva prava, pa i na pristranost, ali isto tako imamo se prava čuditi ... piše Zdravko Reić, novinar SD.
Ova korona pošast, kolikogod je promijenila naš život, toliko nas je silom prilika usrećila, barem ljubitelje sporta, u odnosu na činjenicu da je naša televizija krenula s objavama brojnih snimaka događanja u kojima su naši sportaši i sportašice ostvarivale veličanstvene pobjede. U dugotrajnoj suši uspjeha splitskih klubova ta podsjećanja na iznimne trijumfe predstavljaju pravi melem za navijački puk. Bio mi je izniman gušt još jednom, a izgledalo mi je kao da gledam po prvi put, pratiti trilogiju osvajanja naslova prvaka Europe od strane košarkaša Jugoplastike/POP-a 84, to jest Splita. To su oni čudesni trenutci kad znaš za pobjednički završetak, pa ipak sudjeluješ u drami neizvjesnosti razvoja utakmice.
Inače, u novinama se, u vrijeme potpunih zastoja sportskih događanja, obnavljaju sjećanja na te utakmice, pa je to prilika i za provođenje brojnih anketa među kojima me posebno zagolicala ona iz Jutarnjeg lista u režiji kolege Petra Zobeca o tome tko je naš najbolji košarkaš svih vremena. I to – kako je autor objasnio – da jedna serija „The Last Dance“, obavljena na Netflixu, o čudesnoj seriji osvajanja naslova NBA od strane Chicago Bullsa, koja je vratila košarku ponovno u centar pažnje svjetske, ali i hrvatske javnosti, tako „da je možda pravi trenutak da se zapitamo tko je najbolji naš košarkaš svih vremena“.
Anketirano je osam naših renomiranih stručnjaka: Pino Gjergja, Mirko Novosel, Željko Pavličević, Velimir Perasović, Jasmin Repeša, Petar Skansi, Neven Spahija i Slavko Trninić, te novinar Neven Bertičević iz Sportskih novosti, kao neosporni autoritet za košarku. U podnaslovu stoji „Dražen ili Toni, dilema koja nikada neće biti razriješena“, ali u toj anketi, ipak prevagu, makar minimalnu, za jedan bod odnio Dražen Petrović, tragični košarkaški velikan, ljubimac hrvatske publike - piše Reić u tekstu objavljenom na Slobodnoj Dalmaciji.
Dakle, 1. Dražen Petrović 34 boda, 2. Toni Kukoč 33, 3. Krešimir Ćosić 26, 4. Dino Rađa 16, 5. Bogdan Bogdanović 8, 6. Josip Gjergja 5, 7. Mihovil Nakić 3, 8. Petar Skansi i Stojko Vranković po dva i 10. Damir Šolman s jednom bodom.
Naravno, o ukusima ne treba raspravljati, svaki od anketiranih ima apsolutno sva prava na svoje procjene, koje opet mogu biti podvrgnute sudu javnosti. Čekao sam desetak dana na eventualne reakcije u medijima, dogodile su se dvije, jedna na portalu vrlo čitanog Telegram sport od strane Vladimira Šagadina, grafičkog dizajnera, ilustratora, strip izdavača, svojom pričom o vrijednostima Tonija Kukoča i o tome kako je predugo bio zanemaren, pa i smišljeno podcijenjen u našoj košarci, te druga od Velimira Perasovića, sjajnog košarkaša i trenera (Peras je s Tonijem donio na Gripa sva tri naslova prvaka Europe), koji se također bavi temom „neshvatljivog nepriznavanja veličine bivšeg suigrača“.
Kukoč otkrio koliki je Jordan bio tiranin i što je prije par dana direktno rekao velikom Michaelu!
- Dražen je u reprezentaciji imao status Boga…I nije bilo spora oko toga da u zadnjih pet, šest minuta, lopta odlazi Draženu, ostali se rašire, a Dražen ide u realizaciju… Sve to do 1990. kad sam uočio da je Dražen dopustio nekome, odnosno ne nekome nego Tonu da on u zadnjih pet, šest sekundi izvede šut. Dakle, karizmatik Dražen davao je loptu Toniju da završava akcije.
A kad smo kod Šagadina, on je jedini sa čuđenjem konstatirao „kako je moguće da u anketi Jutarnjeg lista „Mirko Novosel na listu ispred Kukoča stavi Mihovila Nakića, a Jasmin Repeša, isto učini s Bojanom Bogdanovićem“. U jednom drugom tekstu na portalu Telegrama Šagadin je opisao „vječni sjaj nepobjedivih žutih“, uz usklik: „braćo i sestre, tako je igrala Jugopolastika“.
I to je poanta ove kritike, kako je moguće da je na primjer Mirko Novosel s poznatim nadimkom Glista, mogao svojeg Nakića pretpostaviti Kukoču. Naravno, Novosel ima sva prava, pa i na pristranost, ali isto tako imamo se prava se čuditi tolikoj zadrtosti zagrebačkog stručnjaka, pa i manipulaciji, vrlo vjerojatno izvedenoj s namjerom da Petrović u toj anketi dobije primat.
Ma ljudi mojim, Dražen je bio i ostao veličina, baš veličanstven igrač, ali je Kukoč po svom opus barem za nijansu bio bolji. A da ne govorimo tome da Kukoč i Nakić ne mogu stati u istu rečenicu, pa ni u znatno većem štivu.
I dok su svi treneri, anketirani od strane kolege Zobeca, barem na neki način logično robovali klupskim interesima, dotle je Bertičević mogao odmjeriti odnose potpuno objektivno, njegova prosudba bila je: 1. Kukoč, 2.Ćosić, 3. Petrović, 4. Rađa, 5. Bogdanović. A onda se javila majka pokojnog Dražena, pa – kako me obavijestio Josip Bilić Biba, jedan od glavnih aktera ere „nepobjedive generacije „žutih“ - gospođa je Bertičeviću sasula hrpu uvreda i najružnijih kletvi. Jer, kako je mogao, pa i smio postaviti takav redoslijed u kojemu je Dražen tek treći.
U cijeloj toj situaciji osobno me zasmetao izbor Petra Skansija, vrhunskog stručnjaka, dapače kao igrača pa trenera, zajedno s Ratom Tvrdićem, utemeljitelja velike Jugoplastike. Naime, Skansi je (kao i Slavko Trninić, zadarski košarkaški mag) odredio petoricu bez redoslijeda, kao ravnopravnih vrijednosti, premda su mnogima znana Skansijeva razmišljanja po kojima su važni koševi, još bitniji trofeji, ali ključna vrijednost igrača je u interpretaciji košarke, to kako je svojevremeno Ćosić, pa onda Kukoč bio u stanju vrhunski odigrati na svakoj poziciji, ali još više pomoći svojoj momčadi razigranost i veću kvalitetu.
PRENOSIMO Slobodnu Dalmaciju FOTO Matija Djanjesšić/CROPIX
