Bila jednom Eurovizija

Smatrao sam, smatram i smatrat ću da ne postoji sportaš koji je rasist. Ako je rasist, nije sportaš. Točka. Toliko o tome. Slično je i sa sportskim djelatnicima. Ako si jednom pogazio rečeno, učinit ćeš to opet – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Sjećate se da sam baš u ovoj kolumni svojedobno, dok je to bilo aktualno, „predvidio“ da će se kazna Osijekovom nogometašu koji se skupocjenim autom, pijan, zabio u benzinsku pumpu vrlo brzo promijeniti. I, gle čuda, ukinuta je niti tjedan dana nakon toga, a lik je ekspresno vraćen u prvu momčad, iako mu je predsjednik javno i vrlo oštro  „prijetio otkazom“. Sad iz istog tog kluba, dapače isti taj predsjednik, poručuju kako su kaznili svojeg drugog divljaka, onoga koji mlati kolege nogometaše po parkinzima, oduzimanjem dijela plaće. Aha, baš vjerujem. Ovim bih putem, dakako, čestitao i komisiji HNS-a koja je divljaku s parkinga baš „žestoko“ odvalila kaznu od „čak“ 4 utakmice neigranja. Ne, nije bila kompenzacija za katastrofalno loše suđenje. Uz to, poslana je lijepa poruka ostalim nogometašima, a ponajviše navijačima i djeci. Upravo su, naime, otvorili mogućnost lova neistomišljenika po parkinzima, nokautiranje istih i poslije toga uporno slušanje kmečanja kako „nisam htio“.

 

Pregledavajući neke portale, prošloga sam tjedna saznao da je 6. lipnja prošlo 66 godina od osnivanja Eurovizije. Koliko god ljudi tu organizaciju vjerojatno, na prvu, poistovjećivali s „Pjesmom Eurovizije“ ili Novogodišnjim koncertom u Beču, ipak je kroz taj sustav od 1954. na ovamo prošlo stotine tisuća sportskih prijenosa, koji su baš zahvaljujući Euroviziji razvili popularnost sporta širom Europe, ali i svijeta. Dugo je godina, uostalom, jedino Eurovizija nudila raskoš sporta u vašim stanovima, od velikih nogometnih dvoboja, pa preko mnogih prvenstava, do 4 skakaonice ili Formule jedan. I onda, k'o za peh, u istom tom tjednu, slaveći vidljivost sporta kroz Euroviziju, pročitam da su Goran Ivanišević i Iva Majoli u Osijeku odigrali međusobni teniski meč, pojačani s mladim snagama hrvatskoga tenisa. Jedini problem je što taj meč nije vidio nitko. Dobro, neka je njih stotinu to vidjelo. Šteta, jel'da? Općenito, paradu hrvatskoga tenisa čak 4 dana nije vidio nitko, osim finala u nedjelju. Ideja je, zapravo, odlična. Okupiti sve najbolje hrvatske tenisačice i tenisače na jednome mjestu, dati im da se 4 dana igraju do mile volje, uz prilagođena pravila, da ne traje predugo. Bojim se, naravno, da se Vekićima ni u ludilu u normalnoj sezoni ne može dogoditi da baš sve što iole vrijedi u hrvatskom tenisu opet svrati do Osijeka, kao što se oni nadaju, no nikad ne reci nikad. Zadar, koji bi uskoro trebao biti nešto slično, pojačano sa stranim igračicama i igračima, prema najavama bit će popraćen i kamerama, ali i opet se javlja problem, o kojem sam već pisao. Prijenos na kablu za pola Hrvatske je jednostavno nevidljiv, a još uvijek je pitanje hoće li se pustiti gledatelje na tribinu koju grade.

 

Tenisači, zapravo, rade žestoki pritisak na Stožer i doktora Capka, da pusti publiku na tribinu u Zadru. Pritisak je to koji bi mogao završiti rješenjem da i svi ostali dobiju zeleno svijetlo za publiku na tribinama, nogometaši, vaterpolisti, barem ovi koji su na otvorenim terenima. Jasno, postoji i varijanta u kojoj Capak neće imati razumijevanja za humanitarni karakter turnira u Zadru pa ostavi rješenje da i dalje na tribine ne ide nitko. Dvojakost mjera koje ionako vladaju Hrvatskom tako bi ušle u svoju apsolutnu kontradikciju, pa se nekako bojim da se publika u Zadru neće dogoditi, unatoč građenju tribine za čak devet tisuća ljudi.

 

No, izbori su pred vratima, zar ne?

 

PRENOSIMO www.sptv.hr  peJURAtivno