Otkrivamo gdje je danas heroina koja je ispisala hrvatsku povijest i potom teško oboljela

Prije 17 godina Tamara Boroš (42) osvojila je svoju prvu i posljednju svjetsku medalju. Najbolja hrvatska stolnotenisačica osvojila je broncu na SP-u u Parizu, u pojedinačnoj konkurenciji – piše Damir Mrvec, novinar VL.

 

Pokazat će se da će to biti i posljednja medalja koju je jedna Europljanka uspjela osvojiti na svjetskim prvenstvima do danas. U posljednjih 17 godina postolja su osvajale isključivo igračice iz Azije.

 

– Uh, tako dugo je već prošlo od moje medalje. Kako vrijeme leti, a kao da je bilo jučer. Sjećam se gotovo svakog detalja. Znam da nisam imala velikih očekivanja jer sam samo tri tjedna prije imala loš nastup na europskom ekipnom prvenstvu gdje smo u finalu izgubile od Italije, a ja sam izgubila svoj meč. Nisam se vraćala u Zagreb iz Courmayeura, već sam produžila u Francusku gdje sam se pripremala za Svjetsko prvenstvo – prisjetila se Tamara Boroš, pa dodala:

 

– Nisam imala velika očekivanja, ali kada je krenuo turnir, osjetila sam da sam psihički jaka i na kraju moram priznati da mi je to bio možda i najbolje odigran turnir u karijeri. Znam da sam tri meča do polufinala dobivala s po 4:3. Svi ti mečevi bili su izuzetno teški. Možda je bio najteži onaj u osmini finala protiv Rumunjke Otilije Badescu, tada aktualne europske prvakinje. Vodila je Rumunjka s 2:0 u setovima, uspjela sam preokrenuti na 3:2, pa je bilo 3:3 i na kraju 4:3 za mene.

 

U ZAGREBU JEDNOM GODIŠNJE

– Kada sam ostvarila plasman u polufinale, a to je odmah značilo i osvajanje najmanje brončane medalje, bila sam sretna kao nikad. Od uzbuđenja nisam mogla zaspati do dva ujutro. Dobila sam milijun poruka. A polufinale je bilo u 11 ujutro. Iskreno, moram priznati da u tom trenutku nisam bila spremna za polufinale protiv Kineskinje Wang Nan. Uvjerljivo sam izgubila, a zanimljivo, to je jedina kineska igračica koju nikad nisam pobijedila u karijeri – rekla je Tamara koja je uz svjetsku broncu za Hrvatsku osvojila još tri zlata, tri srebra i četiri bronce s europskih prvenstava.

– Već treću godinu živim u Düsseldorfu gdje sam izbornica ženske njemačke reprezentacije do 21 godine. Dugo sam radila u Austriji, ali je tamo sve propalo. Uvjeti su ovdje odlični. Živim u stanu koji je samo pet minuta udaljen od dvorane u kojoj provedem po šest, sedam sati dnevno. U vrijeme kada nisam u dvorani jako puno čitam knjige. Nadoknađujem sve što sam propustila za vrijeme sportske karijere kada sam bila sva u stolnom tenisu, od jutra do mraka. Za vrijeme karantene čak sam usavršila kuhanje, ali i jezik. Malo sam se fizički opustila pa sam tada počela ponovno trčati – priča Tamara.

– Barem jednom godišnje, ljeti. Za sada sam jako vezana uz posao trenerice.

 

– Teško pitanje. Nikad se ne zna.

 

– Dugo nisam bila. Otkako su umrli baka i djed, nisam tamo odlazila, već šest, sedam godina.

 

– Nije bila moja ideja da se snimi dokumentarac. Za sve je “kriv” moj dugogodišnji trener Neven Cegnar. On je to već dulje planirao i kada je posložio ekipu koja će raditi na dokumentarcu, samo me obavijestio kad počinje snimanje. Prva moja reakcija kada mi je rekao za snimanje, bila je: – Zašto film? Zašto o meni? Onda mi je objasnio da je taj dokumentarac oproštaj od reprezentacije i aktivnog igranja. Ispričao mi je cijelu priču zašto je to potrebno. Mene je bilo strah kako će sve to ispasti jer ne volim glumiti. Na kraju sam nevoljko pristala i nisam požalila. Ta dva tjedna snimanja bilo mi je zaista lijepo i ugodno raditi sa svim tim ljudima. Snimalo se u mojoj rodnoj Senti, u Budimpešti i Zagrebu – rekla je Tamara koja je kao dijete prvo trenirala plivanje.

 

– Moja sestra je išla na plivanje pa sam išla s njom. No nekako mi se nije sviđalo, bio mi je to previše dosadan sport. Onda sam krajem rujna 1985. prvi put ušla u stolnotenisku dvoranu. Imala sam nepunih osam godina kada sam počela igrati na turnirima.

 

ZBOG RATA ODSELILA U ŠVEDSKU

 

– Kada je počeo rat, s obitelji smo otišli k bratu u Švedsku. Ondje sam trenirala samo dvaput tjedno. Bila je to više rekreacija nego ozbiljno igranje. Igrala sam za jedan klub, išla na turnire i iako sam imala malo treninga opet sam bila među najboljima – istaknula je Tamara. 

 

- U to vrijeme, kada je u Švedskoj bilo dosta izbjeglica, bilo je teško dobiti dokumente za stalni boravak. Srećom, moji roditelji 1993. uspjeli su ostvariti kontakt s klubom Mladost. U Zagreb su me zvali još 1991. Već sam imala potpisan ugovor i trebala sam doći sa svojim trenerom iz Sente. Čak sam se tamo upisala u školu. Počeli smo se spremati za selidbu, kada je drugi dan izbio rat. Autocesta je bila zatvorena pa smo izabrali odlazak u Švedsku. Nakon dvije godine klub Mladost ponudio mi je novi ugovor i tako smo svi došli u Zagreb. Dobili smo stan, roditelji posao i sve je bilo super.

 

– S njima nikad nisam ostvarila nikakav kontakt. One ne znaju nijedan jezik osim svog. Ali znam da sam bila na njihovoj crnoj listi. To mi je rekla jedna Kineskinja koju treniram u Beču. Sjećam je da mi je prišla i rekla: “Boroš, ti si još na našoj crnoj listi” – zaključila je Tamara.

 

– Srećom, nije bila štitnjača, iako je i ovo komplicirana bolest. Pao mi je imunitet, a u svijetu profesionalnog sporta stres je svakodnevica i negdje je moralo puknuti. Poslije oporavka više nikad nisam bila ista igračica – rekla je Tamara.

 

 PRENOSIMO Večernji list FOTO Robert Anić/PIXSELL