EN
HR
Natjecateljska komisija HNS-a predlaže Izvršnom odboru da u iduće tri sezone promijeni sustav natjecanja prva tri razreda – piše Robert Matteoni, novinar SN.
Već sam o tome nedavno pisao, netko u Kući nogometa forsira da elitiziranu prvu ligu od 2022.godine prozove Elitna liga. Druga liga bi postala prva, sa 12 klubova, a treća liga bi postala jedinstvena pod imenom druga liga. To se događa u razdoblju kada je pandemija ogolila sve limite klupskog nam nogometa, pogotovo u drugom i trećem razredu.
Ne govorim o financijama, taj se problem podrazumijeva, nego o posljedičnoj blokadi zbog COVID-a. Klubovi druge lige nemaju novca za testiranja, za osnovne protokole epidemioloških mjera, nemaju što šta što bi trebalo biti u standardu te razine natjecanja. Unatoč tomu, i bez obzira što će valjda jednom taj virus prestati biti blokator normalnog natjecanja, jednostavno je shvatiti koliko je prijedlog o tri nacionalne lige nerealan.
Onaj koji i površno zna stanje po ligama i klubovima, koji dovoljno zna da je ekonomska situacija u zemlji očajna, a da je demografska muka odvela mnoštvo "potencijalnih nogometnih kandidata" (mladih) u potragu za boljim životom širom svijeta, lako će zbrojiti 2 i 2. Ako smo u nešto boljim uvjetima jedva imali 10 klubova za stroge kriterije Prve HNL, kako ćemo u iduće dvije godine pronaći još 28 profesionalnih klubova? Da budemo benevelontniji prema toj pretencioznoj strategiji, recimo da bi prva i druga liga trebali imati 22 profi klubova, a da bi 16 trećeligaša moglo biti barem polu-profesionalno. Onaj tko poznaje odnose u nogometnom sportu jako dobro zna da "polu-profesionalno" u stvarnosti ne postoji.
Ante Vučemilović je predsjednik Natjecateljske komisije i jedan od onih koji je prošle godine inicirao razvodnjavanje tri treće lige na pet skupina. Navodno zbog štednje i neimaštine klubova. On, uz: Nevena Šprajcera, Željka Mihalja, Peru Vićana, Ivana Novaka, Ivana Peraića i Ivicu Šparavca, potpisuje prijedlog koji je, kako se navodi, temeljen na analizi Liga petice (Engleska, Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska) te liga Nizozemske, Belgije, Švicarske, Austrije i Poljske. Kao trebamo se voditi prema njima u kontekstu reprezentativnih uspjeha. Što god to značilo...
Voditi se neusporedivim standardima (naj)bogatijih i stanovništvom (naj)brojnijih zemalja samo po sebi je nejak argument. Voditi se reprezentativnim uspjesima je, zapravo pogrešan adut. Hrvatska je treća na svijetu bila 1998.godine, sa većinom kadra izniklom u HNL-u, ali recimo i sa iskustvima iz jačih konkurencija natjecanja bivše nam države. Hrvatska je druga na svijetu bila sa 21 igračem stasanim u HNL-u, koju jedino nisu prošli Rakitić i Perišić. Ono što je za razmišljanje, to je da je od tih 21 čak 18 igrača stasalo u tzv.razvodnjenim ligama sa 12 i par puta 16 klubova Prve HNL. Kroz ligu 10 su se u 7 godina nametnuli Filip Bradarić i Marko Pjaca. Od mladih snaga u post ruskoj fazi iskoračio je tek Nikola Vlašić.
Kako si možemo objasniti taj trend produktivnosti reprezentativne kvalitete nekadašnjih sustava lige sa kašljucavo proizvodnjom unutar tzv.koncentracije kvalitete ili ti elitne lige? Ne nudim odgovor, nego pitanje za raspravu struke i "nogometne politike", koji ne bi smjeli (opet) srljati u nepoznato temeljem površnih pokazatelja, vrlo često u HNS-u diktiranih trenutnim interesima. Je li to problem povećanja stranaca i oduzimanja prostora domaćim igračima? Je li možda u pitanju zapostavljen rad sa mladima po cijeloj državi i koncentriranje kvalitete unutar par bolje stojećih klubova?
Je li to bitno osnažena doktrina trgovačkog pristupa selekcijama, uslijed čega brojni mladi igrači niti ne uspijevaju dobiti priliku za iskorake? Ili možda posrijedi može biti osipanje masovnosti među mladima, koji ne vide prostora za napredak i odustaju od ozbiljnog pristupa nogometu? Svega može biti, ali u argumentacijama zašto se stalno u HNS-u nude promjene sustava mladeži, pa trećeg i drugog stupnja natjecanja, takvih odgovora nemamo.
No, imamo kontinuirano favoriziranje velikih odnosno većih. Primjerice, forsiranje drugih momčadi prvoligaša u drugoj ligi. Dinamo, Hajduk i Osijek žele igrati drugi razred jer im to jako odgovara, kažu. Naravno, da li to odgovara drugim klubovima, koji bi recimo možda mogli angažirati te mlade za sebe, razvijati ih i onda jednom transferom unovčiti? Da je to nakaradno pitanje sa drugim momčadima sugerira teza kako će formiranje jedinstvene treće lige oni biti prebačeni u to natjecanje. Jer im tako odgovara.
Ključna postavka trebala bi biti što odgovara interesu HR nogometa u cjelini, a ne manjini, većima i moćnijima. Koji su opet nametnuli obvezu da u drugoligašima mora igrati u prvih 11 čak 4 igrača do 21 godine! Što znači da ih trebaju imati barem osam u konkurenciji. Kakva je to profi druga liga, koja treba osnažiti klub za elitnu prvu ligu, a da mora igrati sa mladima, na uštrb kvalitete i vlastite procjene kako oploditi nužna velika ulaganja? Znači li to da će veći klubovi, nakon što zadrže najbolje pojedince generacije, sve ostale parkirati po drugoligaškim klubovima i tako direktno utjecati na njihovu sudbinu, a sve zbog svojeg interesa?
Ovdje imate više pitanja nego što ste u prijedlogu drastične promjene sustava natjecanja i statusa klubova mogli vidjeti poneki argument. Koji je smisao toga neka svatko zaključi po svom nahođenju ...
PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Robert Matteoni FOTO matija Djanješić/CROPIX
