PTICE PJEVICE

Skupština HOO-a, novinarski dosadna sama po sebi kao vijest, pokazala se dobrom za dublju analizu, jer polako su na mjesto sjele neke stvari iz prošlosti sporta u Hrvata, ali i najavile (svijetlu?) budućnost istoga – piše Jura Ozmec, glavni urednik Sportske televizije.

 

Prvo, ono najsigurnije - HOO će 5. listopada dobiti novog (ili starog) predsjednika, novo Vijeće, Nadzorni odbor, Etički odbor, dakle krenut će u novi četverogodišnji ciklus. Točno je da je Međunarodni olimpijski odbor dopustio da se taj izbor prebaci u iduću godinu, nakon OI u Tokiju, ali je sadašnja ekipa u HOO-u izabrala izbore sada. Mislim da je odluka dobra, jer se bez obzira na održavanje ili neodržavanje Igara u Tokiju poštuje sadašnji Statut i u konačnici odluke onih koji glasaju, dakle sportskih saveza. Moguće je, jasno, da će se zbog korone ili sličnog razloga ta Skupština morati pomaknuti, odgoditi, otkazati, ali to je viša sila… Drugo je izašlo iz kratkog govora državnoga tajnika Tomislava Družaka, kojim je sažeto objasnio ideje i posebno financijske planove njegovog Ureda. Nije loše bilo čuti da se usred predizborne gungule, vrlo sigurno i nekoliko puta u samo tjedan dana, na nekoliko sastanaka, čak i u petak prije izbora i u srijedu nakon njih, sportom i pitanjima koja su za sport ključna bavio osobno premijer. Dakle, vlada želi hrvatskom sportu sve najbolje, želi sportu pomoći, želi da sport zakorači u sigurniju (financijsku) 2021., u ovome trenutku još uvijek olimpijsku.

 

Vječiti čangrizavac u meni prihvatit će tu informaciju ipak s malom rezervom, jer nemojmo zaboraviti da je sport najveći gubitnik korona krize prema novcima koji je država sportu uzela. Uz to, kad bi doista ta ljubav prema sportu bila premijerova trajna, a donekle i tajna višegodišnja misija, jer do sad nije tako otvoreno podržavao sport, onda bi ispalo da nije Janica Kostelić ta koja je svojom karizmom ostvarila značajan pozitivni pomak oko financiranja sporta dok je bila na čelu SDUŠ-a, kao što se to javnosti uporno projicira, nego da je to ionako bilo dio premijerovog plana, što opet znači da bi se isto dogodilo i da je Papa Štrumpf bio na čelu SDUŠ-a kad je osnovan. No, zapravo je to i nevažno, jer pojedine akcije npr. samo iz Ministarstva financija prošlih godina idu u korist takvoga razmišljanja, pojedine baš i ne. Opet, ako i uzmemo informaciju zdravu za gotovu, vjerujući čista srca u ideje koje dolaze iz premijerova nastupa pred vodećim ljudima hrvatskih sportskih saveza, usred izborne groznice, morali bismo ipak pričekati da vidimo kako će se država postaviti odmah u jesen. A treba reagirati npr. prema olimpijcima koji dogodine trebaju na Igre ili prema procesu kojega je započeo Družak u uspostavi novoga Zakona o sportu.

Taj zakon, naime, već se mjesecima povlači po različitim uredima, jer ga Družak želi upicaniti toliko dobro da na saborskom čitanju dobije 100% glasova. Nemam ništa protiv, ali bojim se da ćemo u tom slučaju predugo čekati na novi zakon. Dakle, ako je odnos prema sportu u Hrvatskoj bio, a sad je i javno postao dio promišljanja vladajuće stranke, saborske većine i osobno premijera, onda bi zakon mogao vrlo skoro van, pred javnost. Postoje, na žalost, opravdani problemi, jer zakon je pripremala garnitura iz sjene Janice Kostelić, koja nije pogodila srž problema niti s već usvojenim Nacionalnim programom sporta, ali je barem pokrenula stvar, pa je logično da i zakon treba dosta doraditi. Možda čak i novi napisati. Dajmo im onda vremena barem do kraja godine? Bitna stvar je svakako sportske udruge, dakle saveze i klubove, dodatno ojačati unutar hrvatskih zakona, tj. Zakona o udrugama. Bez uvrede, doista nije isto bavite li se atletikom u nekom klubu ili ste član udruge promatrača ptica pjevica (citiram Tomislava Družaka), a zakonski se RH prema obje udruge odnosi isto. To nikako nije dobro za sport. Pitanje je mogu li se kvalitetno definirati porezne olakšice onima koji bi ulagali u sport, ali i samim sportašima, pa definirati odnos prema EU financijama i u konačnici riješiti i problem nevidljivosti hrvatskoga sporta na hrvatskim TV ekranima, posebno ako gledatelji neće moći na tribine. Korona je na površinu izbacila i poražavajuću činjenicu da u Hrvatskoj ne postoji popis niti sustav koji bi nam rekao koliko trenera postoji u sportu, kako se financiraju, što doista rade, pa čak i rade li uopće u sportu ili se rekreiraju na državnim jaslama? Ako je, naime, SDUŠ pretpostavio da će za vrijeme korone trebati pomoći 3000 trenera s plaćom, a jedva su skucali 1600 imena, plus 600 udruga, onda negdje opasno “pušta”. Ne postoji ni konačan popis sportskih dvorana, stadiona, igrališta, kako za vrhunski sport, tako ni u rekreaciji. Sve je to prioritet ako želimo konačni red u sportu RH.

 

 

PRENOSIMO www.sptv.hr  peJURAtivno