Sovjeti su Krešu Ćosića iscrpljivali kontrolom dopinga, ali smo ih tukli

Prije 40 godina, u posljednjoj trećini srpnja i u prvim danima kolovoza, u Moskvi su se održavale Olimpijske igre sa samo 81 zemljom sudionicom. A tome je bilo tako jer su brojne zapadne zemlje, predvođene SAD-om, bojkotirale Igre – piše Dražen Brajdić, novinar VL.

 

Svjedok tog vremena i akter jednog od olimpijskih natjecanja bio je košarkaš Željko Jerkov, o čijim kompetencijama najbolje govori onih devet medalja osvojenih na svjetskim i europskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. To ga čini najtrofejnijim splitskim sportašem svih vremena.  A olimpijski bojkot te 1980. značio je da u Moskvi neće biti Amerikanaca koje su aktualni svjetski prvaci iz Manile (1978.) baš priželjkivali sebi sučelice.

 

– Za nas je to što Amerikanci nisu došli bilo strašno razočarenje jer mi smo vjerovali da smo bolji od njih. Unutar jednog desetljeća mi smo bili dvostruki svjetski prvaci i trostruki europski prvaci te srebrni na Olimpijskim igrama četiri godine prije u Montrealu. Imali smo sjajan naraštaj, bili smo uigrani jer smo igrali osam, devet godina zajedno. U to vrijeme, godinu prije, čak smo i dobivali pripremne utakmice protiv njihove studentske selekcije u kojoj su igrali Magic Johnson i Larry Bird kojih, doduše, u Moskvi ne bi bilo jer su iza sebe imali već po jednu NBA sezonu. A NBA profesionalcima tada je bilo zabranjeno nastupati na Olimpijskim igrama – kaže Jerkov. 

 

– Do toga je došlo zahvaljujući našim stalnim odlascima na američke turneje. Kada je preuzeo mjesto izbornika to je potaknuo Mirko Novosel. I mi se doista jesmo priviknuli na njihovu košarku i više s Amerikancima nismo bili impresionirani – otkriva Jerkov. Vjerovali ili ne, dolasku Amerikanaca u Moskvu nadali su se i sovjetski košarkaši, ali i cijeli košarkaški svijet. – Sovjeti su se spremali za reprizu olimpijskog finala iz Münchena 1972. jer to je bilo prvi put da je netko pobijedio Amerikance na Olimpijskim igrama. Ta je münchenska pobjeda njihove košarkaše izdigla iznad svih ostalih sovjetskih sportaša i dovela ih do zvjezdanog statusa najviše razine. Svijet podijeljen na velike ideološke blokove iščekivao je reprizu münchenskog finala već u Montrealu 1976., no mi smo svima pokvarili račune. Naime, mi smo Sovjete pobijedili u polufinalu pa smo mi igrali finale s Amerikancima – kaže naš sugovornik. 

 

– Tijekom moskovskih Igara domaćini su bili jako usredotočeni na nas. Igralo se u novoj dvorani u sklopu koje je svaka svlačionica imala saunu, a kada bismo mi dolazili na utakmicu nas bi u svlačionici uredno dočekalo 45 stupnjeva pa bismo se preznojili dok bismo se presvukli. Simptomatično je bilo i to što bi, nakon svake naše utakmice, za doping kontrolu izvukli Krešu Ćosića, a listić između svih naših imena izvlačio je ruski liječnik. Bilo je to iscrpljivanje Ćosića, on im je bio fiksacija. Pustili su ga na miru tek kada smo ih mi dobili u polufinalu – prisjeća se. 

 

TKAČENKO JE POVEO VLAKIĆ

 

– To je bio finale prije finala, nakon kojeg smo mi u finalu dobili Talijane sa 86:77, pri čemu sam ja bio jedini igrač koji svih 40 minuta nije izlazio iz igre – prisjeća se Jerkov, koji je sa 16 koševa, 13 skokova i pet osvojenih lopti bio najkorisniji igrač finala, te dodaje:

 

– Nama je predstavljalo veliki gušt pobijediti Sovjete pred njihovom publikom. I to nakon što sedam godina od njih nismo izgubili na raznim velikim natjecanjima i što smo ih pobijedili i u nekoliko finala. Mi smo bili naraštaj koji je okrenuo kotač povijesti. Imali smo svoj način igre protiv njih i jaku mentalnu snagu o čemu vam govori i to da smo ih u finalu SP-a pobijedili također u produžetku, ali i na Prvenstvu Europe u Beogradu 1975. kada smo pobijedili košem Kićanovića. Najvažnije je bilo da vam Sovjeti ne odu na 10 koševa razlike jer onda oni pometu s vama dvoranu. Ako se pak s njima držite stalno u rezultatskoj ravnoteži e onda oni igraju slabije jer osjećaju pritisak velike nacije koja mora pobijediti a to ih je kočilo – kaže Jerkov. 

 

– Ćosić i ja bili smo dva lagana centra i bili smo brži od njihovih teretnih petica. Osim toga, Ćosić je bio čudesan igrač, Kevin Durant svog vremena. Pogledajte samo njegovu utakmicu protiv Italije još na SP-u u Ljubljani 1970. pa ćete se uvjeriti u ovo što govorim. Osim toga, imali smo i jedno atomsko krilo, Dražena Dalipagića, koji je bio stroj za koševe, ali i Dragana Kićanovića, jednog od najboljih bekova, ako ne i najboljeg ikad, na ovim prostorima. Ja sam s njim bio cimer cijelu reprezentativnu karijeru, a mi smo za njega govorili da je to igrač s motorom u guzici. Taj u napadu nikad ne bi stao, stalno se kretao – veli Jerkov. 

 

– Mirko je taj koji je trenerski prekinuo dominaciju Sovjeta. On je Delibašiću, Kićanoviću, Žižiću i meni bio izbornik kada smo 1972. postali juniorski prvaci Europe, a već sljedeće godine nas je uveo u seniorsku reprezentaciju priključivši nas Ćosiću, Jelovcu, Šolmanu, Tvrdiću, Plećašu, Kapičiću. Uveo je tada i Slavnića koji do tada nije dobivao priliku i Dalipagića koji je bio od nas godinu stariji i nije ga bilo s nama u juniorima. Na svakoj smo poziciji imali jednog iskusnog i jednog mladog i drugačijeg igrača i odmah smo postali i europski prvaci. Mirko je zaslužan i za ubrzanje igre koje nam je trebalo protiv Sovjeta među kojima je svaki njihov igrač bio 10 do 30 kilograma teži od nas i mi se s njima nismo mogli gurati. No, zato smo mogli bolje trčati, a imali smo i nekolicinu igrača sa sjajnim vanjskim šutom kao što su bili Ćosić, Dalipagić, Kićanović i Delibašić – kaže. 

 

– Nismo bili u neprijateljstvu. Štoviše, njihov izbornik Gomeljski nastojao je održavati kontakt s nama i stalno smo imali neke zezalice. Čak se događalo i da Moka Slavnić, dok vodi loptu pored njihove klupe, s Gomeljskim nešto komentira. Prigodom jedne utakmice selekcije Europe, u Budimpešti smo išli na cigansku glazbu, a kad se zaplesalo, Tkačenko je bio taj koji je poveo vlakić. No, isto tako je činjenica da smo bili veliki rivali pa se u tom kontekstu uvijek sjetim i jurnjave po Montrealu. Na našu međusobnu polufinalnu utakmicu iz hotela smo krenuli zajedno pa smo zamolili našeg vozača da prestigne njihov autobus. Kada je on to učinio oni su shvatili da se mi nadmećemo pa je krenula jurnjava i to vam govori da smo sve protiv njih željeli dobiti. Na koncu smo dobili i utrku autobusa i polufinale – otkriva Jerkov. 

 

– Baš na Olimpijskim igrama u Moskvi dogodila se tužna stvar. Kako su, zbog bojkota, otkazali neki veliki sponzori, pa tako i Coca-Cola, promijenili su se i dobavljači pa su počeli stizati neki sokovi iz Finske, neko voće iz Bugarske i slično. Nažalost, nakon nekoliko dana voća, sokova ali i teletine počelo je nestajati. Zamislite, sovjetski sportaši, krema tog društva, dolazili su u Olimpijsko selo s torbama i nosili tu hranu kući. Bila je to doista zorna slika nestašice u tadašnjem SSSR-u. Njihova osobna potrošnja bila je iznimno skromna. Nije niti kod nas tada bilo baš izobilja, no po potrepštinama opće potrošnje između Zapada i Jugoslavije bila je puno manja razlika nego između Jugoslavije i SSSR-a – reći će. Po povratku iz Moskve, članovi te reprezentacije bili su slavljeni i zato što su, nakon dva svjetska zlata, kući donijeli i olimpijsko zlato. 

 

– Mi smo dobro živjeli. Imali smo dobra primanja, vozili smo dobre automobile i dobivali stanove od države, a to današnji sportaši nemaju, pa mogu reći da mnogi danas lošije žive no što smo mi tada. Zahvaljujući sportskim putovanjima uvijek smo mogli kupiti ono čega kod nas nije bilo pa smo iz Amerike najviše donosili traperice i gramofonske ploče. Mi smo kao klub tada na utakmice putovali čarterom, a u Zagrebu smo odsjedali u hotelu Esplanade. Pripremajući se za Olimpijske igre u Montrealu, 45 dana smo bili u Esplanadi i uživali u specijalitetima glavnog kuhara Steve Karapandže. 

 

– Najdulje pripreme imali smo 1978. za SP u Manili koje su trajale 116 dana uključujući Prvenstvo. Treniralo se po dva puta dnevno, a tih godina bilo nas je posvuda, u Kranjskoj Gori, na Vlašiću, u Rovinju, Poreču, Beogradu, Splitu... – kaže Jerkov. 

 

ZA TRI GODINE U REPREZENTACIJU

 

 – Drukčije ne bi išlo. Na velikim natjecanjima bili bismo poput švicarskog sata. Evo samo nekoliko anegdota iz redova te vesele družine. – Jedne   godine smo bili na pripremama u Kranjskoj Gori, negdje u svibnju. Kad mu je dojadilo što oko nas stalno viđa umirovljenike i njihove partnerice,   Zoran  Slavnić se usred noći u pidžami popeo na drvo i počeo vikati: “Voglio una donna” poput lika u Fellinijevu filmu “Amarcord”. Kako smo kod Ace   Nikolića najviše trenirali jednom smo mu pokucali na vrata u dva u noći kazavši mu da je momčad spremna i za treću smjenu – kaže kroz smijeh. 

 

 – Nisu klub samo momčad i trener, već i predsjednik i dobra uprava, a važne su i relacije sa savezima. Po svemu tome, a na koncu i po trofejima,   Jugoplastika je najveći klub s ovih prostora. I tu ne mislim samo na ona tri naslova klupskog prvaka Europe koje su osvajali Kukoč, Rađa i njihov   naraštaj već i na to da su početnu petorku prvaka svijeta iz 1970. činila tri naša igrača, Tvrdić, Šolman i Skansi, a da su kod posljednjeg osvajanja   reprezentativnog naslova prvaka Europe 1991. finale na parketu okončala petorica igrača Jugoplastike. Istina jest da sam ja došao iz Pule a Šolman   iz Zagreba, no činjenica je da je Jugoplastika većinu svojih asova proizvela sama što se za tadašnju Cibonu, Partizan ili Bosnu ne bi moglo reći.   Zapravo, od Jugoplastike nitko više nije proizveo igrača za reprezentaciju – izričit je. 

 

 – Kada se 1970. igralo Svjetsko prvenstvo u Ljubljani, ja sam još uvijek igrao tenis. No, srednjoškolskom prvenstvu Pule igrao sam košarku i tada me primijetio Josip Sever, čovjek koji je napravio i Vinka Jelovca i koji me i nagovorio da promijenim sport. To ljeto ja sam otišao na radnu akciju “Sava 1970” i po povratku počeo igrati košarku. Nakon što sam u godinu dana narastao 16 centimetara, sa 192 na 208 cm, za manje od tri godine izborio sam se za seniorsku reprezentaciju tadašnjih svjetskih prvaka. To sam uspio jer sam bio motorički sposoban zahvaljujući treniranju gimnastike, penjanju po stablima, neprestanoj igri... Još 1969. nisam igrao košarku i gledajući Ćosića na Prvenstvu Europe nisam niti sanjao da ću s tim genijalcem deset godina igrati zajedno u reprezentaciji – kaže. 

– Mi smo 1990. imali proračun od četiri i pol milijuna njemačkih maraka, a danas moj klub ima jedva milijun eura. Sve je išlo naprijed, a mi smo išli nazad. U financiranju i svemu. U vrijeme Splitove dominacije Scavolini je imao osam milijuna maraka, Barcelona 15, Real 16 i to su bili neki limiti. Danas u Euroligi najmanje ima Crvena zvezda s 12 milijuna eura, Milano je negdje na 20, Panathinaikos 27, Fenerbahçe je imao 35, a CSKA 45 milijuna. I kako mi s jednim milijunom da uopće i sanjamo o konkurentnosti – pita Jerkov. 

 

– Bio sam izvršni dopredsjednik kluba u najboljim danima. Da se našalim, bio sam Mamić prije Mamića. Nažalost, najveći dio priče hrvatskog ekipnog sporta svela se na to da prodaju igrače da bi mogli platiti struju i vodu. Kada vidim da se ljudi hvale prodajom igrača ja poludim jer to je velika tragedija. Kada ti toliko igrača ode ne možeš ih ti toliko proizvesti. Kada sam ja došao u Split, mene su učili stariji poput Tvrdića i Šolmana, a ovima sada nema tko biti primjer. Pa danas mnogi igrači u hrvatskim klubovima imaju plaću 1000 eura, a s tim se kao vrhunski sportaš ne možeš niti zdravo hraniti. Nažalost, nama je kolektivni sport ostao u vakuumu. Ako smo u 1990. u socijalizmu koji nije valjao imali četiri i pol milijuna maraka, a pretvoreno u marke, danas ih imamo nešto preko dva milijuna, o čemu onda da pričamo – upozorava. 

 

– Naš sustav sporta je tragičan. Mi smo u EU posljednji po izdvajanju za sport po glavi stanovnika, a na koncu nam se još dogodi i da mi našim nogometašima, košarkašima, rukometašima damo zanat u ruke, a oni onda drugdje idu zaraditi novce. Osim toga, radi pandemije koronavirusa prijeti nam opasnost da ostanemo bez djece u sportu i bez trenera jer nam se cijeli sustav urušava. Uostalom naš sport je na aparatima bio već i prije korona krize. Nisam fatalist, no trenutak je da se ozbiljno zamislimo.

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO