EN
HR
Umjesto da naprave temeljitu analizu zašto klub već 15 sezona statira u prvenstvu u kojem je godinama igrao glavnu ulogu, na Poljudu su odvojili još jednu parcelu za neuspješnog predsjednika, a tamo je već široka aleja propalih velikana iz uprave kluba - piše Mirko Galić, novinar VL.
U slobodnom padu s vrha hrvatskog nogometa Hajduk se spustio do petog mjesta na ljestvici a da mu se još nije otvorio padobran; kako mu ide, sve su daljnje opcije otvorene: i da nastavi padati, jer ne može naći ručku na padobranu, i da počne vraćati staru slavu, ako pronađe dobre konstruktore koji će očistiti dizalo da opet vozi prema vrhu. Misija spašavanja velikog kluba nije postala nemoguća, ali uz stotinu uvjeta, od kojih je metoda vješanja Pedra na posljednjem mjestu. Da je samo do „ljudskog faktora“, u Hajduku bi po sistemu velikih brojki već pronašli svoga čovjeka providnosti; toliko su mijenjali predsjednike, uglavnom anonimne, i trenere, manje-više slučajne, a nisu došli do pobjedničkih kadrovskih rješenja da nekadašnji elitni klub u Europi ne (po)tone u hrvatsku prosječnost. Posljedice dugogodišnjeg (ne)rada na Poljudu izbijaju sve dramatičnije na vidjelo, gotovo u sveopćoj ravnodušnosti oko Poljuda; široki hajdučki puk stoički se navikao na poraze kao tovar na batine. A Hajdukova elita obilazi prave probleme kao mačka oko vruće kaše. Obično se, u neprilikama, govori utješno da svako zlo nije za zlo; ne bi bilo ni u slučaju popularnog kluba iz Splita da svaki put poslije jednoga zla ne dolazi drugo, još gore zlo. Budući da se kriza (ne) rješava, frustracije se gomilaju, ne samo u kancelariji, nego i na terenu. Niti uprava upravlja, niti igrači igraju, niti trener trenira, niti navijači navijaju, niti vlasnici štite vlasništvo. Neka oproste hajdukovci, ali Hajduk djeluje kaotično: sa svakom sezonom u svakom pogledu sve više nazaduje!
PROBLEM SAMOUPRAVLJAČA
Možda to prijatelji „bile boje“i ne vide, a neprijatelji likuju: Hajduk stoji nagnut nad ponorom. Klub gubi orijentaciju, treneri autoritet, igrači samopouzdanje a navijači strpljenje. Jedino su vlasnici mirni, valjda u uvjerenju, ili strahu, da može biti i gore. Umjesto da naprave temeljitu analizu: zašto klub već 15 sezona statira u prvenstvu u kojem je godinama igrao glavnu ulogu, na Poljudu su odvojili još jednu parcelu za neuspješnog predsjednika; tamo je već široka aleja propalih velikana iz uprave kluba. Možda i trener dobije svoju parcelu, da Naš Hajduk može uspješnije zaključiti još jednu od propalih sezona koje – slučajno ili ne – počinju baš s preuzimanjem kluba od strane njegovih samoupravljača. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, samoupravljanje je pometeno više nego što taj idealistički koncept zaslužuje; a u Hajduku je na snazi više nego što to klub može podnijeti i opravdati siromašnim sportskim rezultatima. Sve je više dokaza da je model na kojem splitski klub funkcionira potrošio sve kredite; od konstrukcijske obnove trebalo bi početi rekonstrukciju velikog i slavnog kluba, a ne ritualnim prinošenjem novih žrtava samoproglašenim božanstvima na Poljudu. I Hajdukov pakao ima puno krugova. Ako ga prvak Malte može izbaciti iz Europe, ako ga Gorica baca iz Hrvatskoga kupa, ako u domaćem prvenstvu gubi sve važne utakmice i na svome travnjaku, onda nešto ne valja u sistemu koji proizvodi takve neuspjehe. Mnoge je utakmice Hajduk dobivao protiv slavnih protivnika; godinama već gubi utakmice koje igra sam protiv sebe. Čudna je tvrdoglavost kojom Splićani traže krivce samo izvan svoga dvorišta a da ništa ne mijenjaju kod sebe, iako miljama zaostaju za svojim konkurentima. Nešto je naopako postavljeno u konstrukciji kluba ako su navijači važniji od igrača, ako se bitka vodi u gledalištu a ne na terenu, ako je Naš Hajduk važniji od Hajduka i ako vlasnik ima prečih briga od toga da zaštiti svoje vlasništvo. Splitski klub lebdi nekoliko metara, ako ne i kilometara, iznad realnosti, i nekoliko stopa, ako ne i milja, od žarišta vlastite zaraze. Za sadašnje kaotično stanje u Hajduku nenadmašni „mali Marinko“(Miljenko Smoje), ili neki drugi nadahnuti splitski kroničar, upotrijebio bi lokalni izraz „kažin“, da nikoga ne uvrijedi a da svakoga Želi li izbjeći goru sudbinu, Hajduk mora definirati što hoće, kako to postići i s kim. Pospremanje sadašnjeg ‘kažina’ ne bi smjelo početi mijenjanjem plahta ubode. Ne bi rekao bordel, bordeli su uređena mjesta, gdje se zna tko pije, a tko plaća; ne bi rekao ni javna kuća, javne su kuće zabranjene u ćudorednim zemljama. „Kažin“nije bordel, ali podsjeća na nj. U Splitu se sve prelama drukčije nego izvan Splita, i dobro i loše, što zbog čuvenog splitskog temperamenta, ako se on uspio održati u svim socijalnim i drugim previranjima, što zbog osjećaja da su sve vlasti napustile Split, i da Splićani sami moraju formirati svoju vlast. Nekad su u gradu pod Marjanom navijači pjevali lokalpatriotski „Ča je Londra kontra Splita grada“; nije to više ona simpatična opereta kad na ulici napadaju gradonačelnika koji nije ni baraba, ni ridikul (a možda baš zato?). Nekad se u Split iz svih krajeva dolazilo na utakmice: bio je praznik i kad se gubilo. A danas nekoliko stotina navijača ide u karavani za Hajdukom, i stvaraju problem i kad Hajduk pobjeđuje. Nema više hajdukovaca kakvi su bili dok je Hajduk osvajao prvenstva i dok je bio ravnopravan prvacima Engleske, Njemačke ili Francuske. Sad je neka druga sportska kultura ušla u navijačku modu: pobjeđuje onaj tko baci više petardi ili izbaci iz sebe više nasilja.
Prošla su junačka vremena Hajduka kad je moćna Crvena zvezda potpisivala poraz već u Kninu, a Dinamo se puno više plašio Hajduka nego što se Hajduk bojao Dinama. Danas Gorica, koja donedavno nije postojala na nogometnoj karti, ili Varaždin, koji je uskrsnuo iz Varteksova groba, proglašavaju pobjedu nad Hajdukom i prije utakmice. To je Hajdukova realnost, tko je hoće vidjeti. Prevlast novca u nogometu izazvala je dva fenomena koji pogađaju klubove veličine Hajduka, pogotovo kad na njih ne reagiraju na vrijeme; kolonijalni odnos, koji koncentrira kvalitetu u bogate klubove, i globalizaciju, koja ih ne može zaštititi od grabežljivaca. Na Poljudu se hvale da će od Pašalića dobiti još 400 tisuća eura; a Chelsea će od Atalante za njega dobiti 20 milijuna a da ni minute nije igrao u londonskoj momčadi. S nečim se Hajduk mora pomiriti – da ne može promijeniti tržišne zakone; na nešto se treba bolje pripremiti – da proizvodi kolonijalnu robu za bogate klubove. Za početak, morao bi se vratiti u Europu – tamo se vrti novac.
Svako je vrijeme u Hajdukovoj bogatoj povijesti ostavilo neke herojske uspomene koje opterećuju klub ionako preopterećen drugim krizama koje ga nisu zaobilazile i kad u njih nije izravno bio uključen. Bio je miljenik „Velog mista“između dva rata, pa je u ratu odbio i hrvatske usaše i talijanske fašiste, i na kraju igrao s britanskom vojskom, za naklonost zapadnih saveznika i budućih domaćih pobjednika. Odbio je Titov prijedlog da postane Partizan, ne znajući da bi mu budući predsjednik bio veliki dinamovac Franjo Tuđman, držao se stabilno između Dinamova hrvatstva i Partizanova jugoslavenstva. I tako je brodio, pazeći na sve distance.
RIGANJE MRŽNJE
Današnja navijačka gerila vjerojatno ne zna ništa o tome kako je Hajduk sve politički funkcionirao, a simpatičnu mediteransku prijestolnicu transformira u nesimpatičnu utvrdu hrvatske tuposti. Tvornica ljubavi prema jedinom i vječnom klubu pretvara se, prema obrascu koji je nedavno viđen na Kustošiji, u radionicu mržnje, na liniji kojoj Hajduk nikad nije pripadao. Kao da se u Splitu odriču vlastite prošlosti; spominje li itko Tomislava Ivića, a čovjek je Hajduku priskrbio više trofeja nego svi drugi treneri zajedno; Vladimir Beara pao je u zaborav, a na Peru Nadovezu i Dragana Holcera nitko i ne pomišlja dok riga mržnju na Srbe; dok gerilci napadaju Zagreb, znaju li da je otuda došao u Hajduk Bernard Vukas, možda njegov najveći igrač svih vremena koji je klub volio kao da je rođen kraj Plinare. Od prošlosti se ne živi, ali, kad se dobro poveže, mogla bi, barem, služiti mladim navijačima kao učiteljica surovog kapitalizma u koji je Hajduk nespreman upao. Što, zapravo, hoće hajdukovci u svome nezadovoljstvu koje izražavaju najviše na štetu svoga voljenoga kluba? Htjeli su Hrvatsku, imaju hrvatsko prvenstvo koje je, uz sve, manje karikaturalno od srbijanskoga, kvalitetnije od bosanskoga i veće od slovenskoga. Htjeli su demokraciju, imaju tržište i kapitalizam, da se mogu pružati koliko im je pokrivač dug. Ni ikona srpstva u nogometu (ostala je to, sudeći po najnovijem počasnom članu), nije bila toliko na meti Hajdukovih udara kao „najhrvatskiji klub“, s kojim splitski vjernici ne bi ni u zajedničku crkvu. Zdravko Mamić je shvatio, i na vrijeme to proveo, da će Dinamo biti jak koliko je Hajduk slab. To je njegova strateška mudrost. Ali, nije najstariji brat pobjegao u Međugorje zato što je oštetio Hajduk nego – kako sudski sada stvari stoje – što je oštetio Dinamo. Ako treneri odbijaju Mirka Barišića, to može značiti da se boje Zdravka Mamića, i da bi se najpoznatiji zagrebački klub mogao suočiti s gubitkom monopola. Njegova će mu filijala i uoči nove sezone uredno lifrati nekoliko najboljih igrača, premda se uspjesi Lokomotive ne mogu više tumačiti kao Dinamove pobjede. U Splitu bi morali vidjeti da u hrvatskom nogometu počinje doba nove konkurencije; ako se na vrijeme ne pripreme, neće imati jednoga konkurenta, pa da budu drugi; imat će nekoliko konkurenata, pa neće biti ni peti. Zato pospremanje sadašnjeg „kažina“ne bi smjeli početi mijenjanjem plahta.
Nije sigurno da Benjamin Perasović i društvo iz Nadzornog odbora misle da u Hajduku treba mijenjati model koji više od 15 godina proizvodi neuspjehe. Da su zadržali Brbića i da zadrže Tudora, samo zato da zadrže model, onda bi još jednom promašili. Klub se konačno mora suočiti s pravim razlozima zaostajanja, ili će i dalje zaostajati. Godinama je Hajduk trošio trenere i mijenjao predsjednike, a zadržavao matricu na kojoj ni Pep Guardiola ne bi u našim kaotičnim uvjetima ništa mogao učiniti. Jednostavno, carstvo je ogoljeno da ni Hajduk ni Naš Hajduk ne mogu više nikoga obmanjivati tako da slabosti prikazuju svojom snagom, poraze pobjedama navijača a neuspjehe uspjesima kluba.
Kad je zagrebački klub pao u „ligu za bedake“, njegov glavni čovjek zagrmio je „Nikad više“, i obećao da će osvojiti sljedećih 10 prvenstava (obećanje je premašio). Za početak je, istina, izgradio privilegije kod sudaca, pa povlašteno mjesto u nogometnim strukturama, uglavnom na štetu glavnoga rivala Hajduka. Ali, trebalo bi vidjeti i kako Hajduk stoji u usporedbi s Rijekom u 10 posljednjih godina, ili s Osijekom u pet zadnjih sezona. Podaci su porazni za Hajdukove vladare. Umjesto da laju na mjesec, mogli su na Poljudu stvoriti pakt sa susjedom iz Parka mladeži; nije Split trebao biti Hajdukova lokomotiva, ali radnički splitski klub nije smio postati ni druga Lokomotiva građanskoga kluba iz Zagreba.
Kad se raspala kula od karata braće Žužul, sve što je vrijedilo otišlo je u Zagreb; nije ih Zdravko Mamić kidnapirao, Hajduk ih nije znao zaustaviti. Ne treba Hajduku menadžer koji bi morao bježati u Međugorje od domaćeg pravosuđa, čak i da je uvjeren u svoju nevinost; treba mu menadžer koji će znati iskoristiti sve komparativne prednosti kluba, grada i podneblja, da mu se ne događa da svi dijamanti idu na brušenje u druge klubove. Ako je sin bivšeg predsjednika Grbića morao otići iz Hajduka, iako ga je Vladimir Beara proglasio svojim nasljednikom, sve je rečeno o ambijentu iz kojeg bježe talenti. A zauzvrat dolaze isluženi i polovni strani igrači koje Hajduk skupo plaća za skromne usluge koje pružaju.
Ne može Hajduk nastaviti s politikom s kojom će u sezonu ulaziti s ambicijom da bude drugi, a na kraju završiti na petom mjestu. U klubu koji je Manchester Unitedu davao šest golova, koji je igrao ravnopravno s Arsenalom i Tottenhamom, PSV-om i HSVom, s Romom i Atleticom, vlada malodušnost i kompleks manje vrijednosti čim se na terenu pojavi „majstor s mora“iz Rijeke, koji mu je oteo naslov najboljeg kluba s Jadrana, ili ribari iz Osijeka, koji su ga ugrozili na drugom moru. Ti klubovi bolje planiraju, skuplje prodaju nego što kupuju, a imaju vlasnika, ako to može biti nevažno, koji može uložiti u igrače. U Rijeku je kapital uložio jedan Talijan, pa kad je on digao sidro, vlasništvo je preuzeo riječki bogatun Mišković s biznisom u Africi. Za Osijek se zna da je u interesnoj sferi Viktora Orbana, koji preko nogometa povezuje Mađare koje je povijest razbacala u nekoliko država. Ne može grad Split, kao većinski vlasnik Hajduka, prati ruke a da imovina propada iz godine u godinu. Postoji i grijeh nečinjenja.
VLASTITU DJECU DAJU DRUGIMA
Kakva budućnost čeka Splićane, to ne mogu reći ni babe vračare, toliko je dubok talog koji je pao na dno navijačke vojske poslije tolikih razočaranja. Može se Hajduk odreći ambicije u jednoj sezoni, da bi obavio nužnu rekonstrukciju, ali već u sljedećoj sezoni morao bi ući u borbu za naslov prvaka, a u trećoj sezoni biti prvak. Neće se vratiti na stare pozicije tako da jede vlastitu djecu, a da gura strane igrače koji nisu bolji od njih. Netko mora reći: zašto je toliko igrača iz Hajdukova rezervata završilo u konkurentskim klubovima? Kad bi se na Poljudu okupili igrači iz Dinama, Lokomotive, Rijeke ili Osijeka, koji bi prije 20 godina završili u Hajduku, Splićani bi imali konkurentnu, ako ne i najbolju momčad u Hrvatskoj. Legendarne su pogreške sa Skoblarom, Zambatom ili Modrićem; sada odlaze Livaković, Vrsaljko, Moro, Baturina, Šutalo, Đira ... Točno je da Dinamo može više platiti, da se iz Zagreba lakše probiti (prodati) na europsko tržište. Ali, Hajduk neće nikad biti ravnopravan dok se i on ne vrati u Europu, koja je, u međuvremenu, pojačala vladavinu novca. Nema emocija u profesionalnom nogometu; igrači su čista roba, nekad i robovi, svojih menadžera. To bi donekle opravdavalo Hajduk da je uspostavio kontrolu na svome lokalnom tržištu da mu svaki dijamant ne ide na brušenje ne samo u Dinamo nego i u Lokomotivu. Ako želi izbjeći goru sudbinu koja bi ga mogla zadesiti, propuste li ljudi koji ga vode zaći krizi dublje pod kožu, Hajduk mora definirati što hoće, kako će to postići i s kim. Mora imati zdrav projekt koji se neće zasnivati na improvizaciji, tipičnoj za hrvatsko podneblje. Mnogi će se, kako je pisao Karl Kraus, „tiskati oko trupla samo da dođu na razglednicu“. To što grupa navijača nastupa u ime svih navijača i na sistematskim neuspjesima kluba godinama gradi vlast nad klubom, postaje pitanje morala. Ako ne i pitanje interesa. Ako je Hajduk iznad svih, onda ni Naš Hajduk nije iznad njega.
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Mirko Galić FOTO/facebook/arhiva HNK Hajduk
