EN
HR
Prije 24 godine, neovisna Hrvatska slavila je svoje prvo olimpijsko zlato, a osvojili su ga hrvatski rukometaši, momčad koja nakon petog mjesta na Europskom prvenstvu nije bila smatrana ozbiljnim kandidatom za uspinjanje na Olimp – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
A kako je do njega došlo, ovaj put htjeli smo čuti od čovjeka koji nije zabijao golove, ali je bio uz rukometaše. Riječ je o danas 51-godišnjem Ivi Petranoviću, Hrvatu iz San Francisca, čovjeku koji je te 1996. dao otkaz na poslu samo da bi mogao biti uz hrvatske sportaše, kao prevoditelj.
NITKO U SAD-u NE NAPUŠTA KONOBARSKI POSAO
Snalazeći se u Americi, ovaj nekad perspektivni rukometaš radio je kao konobar, građevinac, ali i “babysitter”:
– Ako se izborite za najprofitabilnije smjene, a u Americi konobari žive od napojnice, obično se takav posao ne napušta ni pod koju cijenu. No, ja nikad nisam bio materijalist i uvijek bih pustio da duša i srce prevagnu i odluče. Doduše, te 1996. to nije bio problem. Američka ekonomija bila je dobra, a ja sam imao ušteđevinu i kreditne kartice. Bila mi je to prilika da budem insajder na Olimpijskim igrama koje se održavaju u zemlji u kojoj radim, a to je nešto što ću pamtiti cijeli život. Uostalom, bila je to idealna prilika da na Olimpijskim igrama sjedim iza trenera, a kada sam se za to odlučio nisam ni znao da će to biti genijalni Velimir Kljaić zvani Kljun. Osim toga, tada sam već sedam godina bio u Americi, sve to vrijeme nisam odlazio doma i nostalgija je bila snažna i pojačana dolaskom nekih mojih prijatelja u sastavu rukometne reprezentacije. Zapravo, ja čak prvih 12 godina nisam ni išao u Hrvatsku jer se u SAD-u nisam htio ženiti za “papire”.
Otkaz radi hrvatskih sportaša dao je i prve ratne godine u Hrvatskoj?
– Eh, te 1991. a potom i 1992. bila je frka: slao sam lovu roditeljima, plaćao telefonski račun 300-400 dolara da bih čuo da su živi, no svejedno sam dao otkaz da bih se mogao posvetiti hrvatskoj muškoj i ženskoj rukometnoj reprezentaciji koje su dolazile na turneju koju sam im ja organizirao. Tada bih gazdama rekao da trebam 15 dana slobodno, a ako ih ne mogu to dobiti, da ću otići. Te 1992., a i tada sam radio u restoranu, gazda me pustio.
Pitali smo ga kako je točno došlo do njegova prevoditeljskog angažmana u Atlanti?
– Kao rukometni sudac i bivši rukometaš, nitko u Americi tog trenutka od onih koji govore hrvatski jezik nije znao pravila bolje od mene. No, unatoč tome, prije Igara, morao sam otići u Atlantu i položiti znanje hrvatskog jezika.
Ako ćete se zapitati zar je globtroterima kakvi su sportaši u Americi trebao prevoditelj, bit će vam posve jasno ako dospijete na američki jug pa čujete taj sleng.
– Veslač Igor Boraska, inače američki student, kazao je da njemu ne treba ništa prevoditi, no kada je čuo taj južnjački engleski, kad su oni u Mississippiju počeli zavijati, zamolio me za pomoć. Naime, južnjaci govore brzo, kao da pjevaju, i niste li na to naviknuti, ne stignete razumjeti što govore.
Prije no što su dospjeli na poprište Olimpijskih igara, hrvatski sportaši boravili su u pripremnom kampu u Tupelu u susjednoj saveznoj državi Mississippi. A ondje je bilo i komičnih situacija.
– Kako tada nije bilo interneta i Googlea, domaćini su nabavili neke aluminijske golove od dva i pol centimetra. Kada su to naši vidjeli, bilo je smijeha, netko je rekao da će se stativa sigurno savinuti ako je Zlatko Saračević pogodi. Osim toga, podloga je bila betonska pa su naši zamolili da im se pronađe neka dvorana s parketom. Dvoranu s parketom su i dobili, doduše bez klime, a golove je trebalo ponovno izraditi, što u zemlji koja rukomet jedva da je i poznavala nije bila laka zadaća. S obzirom na to da sam kao rukometni sudac znao mjere rukometnoga gola, u šest popodne otišli smo do nekog majstora koji je preuređivao autobuse za turneje glazbenika. Zajedno s njim otišli smo kupiti drvo za stative i vratnicu, a ja sam mu dao mjere. U dva sata ujutro golovi su bili izrađeni.
Svjedočio je Ivo i Kljaićevu specifičnom nametanju autoriteta.
– Izbornik se postavio kao frajer. Našao je curu za dva dana, neku učiteljicu, a igračima rekao otprilike ovako: “Neću vam zadavati kada ćete ići na spavanje, neću vam zabraniti ni pušenje ni seks, ništa vam neću zabraniti, samo znajte da ću vam na svakome treningu ispustiti dušu. Sada vas je 20, a u Atlantu će na Olimpijske igre samo vas 16, pa se pobrinite da budete među tih 16”.
IVANIŠEVIĆ IH ISPSOVAO NA PASJA KOLA
Služio se Kljun, priča nam Ivo, još nekim forama da bi od skupine jakih individualaca napravio momčad.
– Kljun je tražio da se inscenira neka tučnjava, da se homogenizira momčad. Ne znajući da je to inscenirano, a to sam doznao tek 10 godina poslije, novinaru New York Timesa kazao sam da je gotovo došlo do tučnjave u svlačionici. I doista, do mukotrpne pobjede nad Švicarskom, koja je 10 minuta prije kraja utakmice vodila s pet golova prednosti, oni nisu bili momčad. A tada su postali klapa, koja je krvavo radila. Nakon toga, računajući valjda da će se s njima ponovo sresti, Kljun je u utakmici sa Šveđanima u skupini poštedio četvoricu glavnih igrača.
Kako su na Igrama otpadali Ivanišević, Majoli, košarkaši i još neki kandidati za medalje, rukometaši su vodstvu hrvatske misije postajali sve važniji.
– Ljutiti zbog neravnopravnoga tretmana s ostalim hrvatskim sportskim zvijezdama, rukometaši tijekom turnira nisu htjeli ni doći u Hrvatsku kuću. Na kraju sam ipak uspio nagovoriti Kljuna da bar on dođe i baš tu večer eksplodirala je bomba u Olimpijskom parku. I to desetak metara od mjesta, a to je bio šator Swatcha, gdje sam ja svaku večer stajao i gdje bih vjerojatno bio da Kljun nije pristao otići u Hrvatsku kuću.
Na kraju su, nakon pobjede u olimpijskom finalu, zlatni rukometaši ipak pristali otići u Hrvatsku kuću, ali pod svojim uvjetima.
– Uzeli su škare, sakoima odrezali rukave, izrezali kravate, a svaki od njih ponio je u vrećici sportsku opremu za presvući. Napravili su sprdačinu iz protesta, zbog žuljeva koje je Puc dobio na otvaranju zato što su mu dali male cipele, zbog toga što Saračeviću nisu naručili dres s dobrim brojem pa su mu sa svake strane morali došivati po pet centimetara da bi taj dres mogao i obući. Eto, zbog tih stvari došli su u Hrvatsku kuću u tom nevjerojatnom izdanju. I ondje su napravili vlakić i potom svi skočili u bazen, onako odjeveni, ne omogućivši bilo kakve govore domaćina.
U Atlanti se očekivala i medalja košarkaša, no oni su podbacili i osvojili sedmo mjesto.
– U društvu s tenisačima Goranom Ivaniševićem i Sašom Hiršzonom, boksačkim izbornikom Perom Tadićem i atletičarem Brankom Zorkom, išao sam gledati četvrtfinale olimpijskog košarkaškog turnira, utakmicu Hrvatska – Australija, koju su naši posve neočekivano izgubili. Sjećam se da je Ivanišević poludio. Iako im je bio prijatelj, psovao ih je na pasja kola. Tada sam se osobno uvjerio koliki je Goran živac.
Neke od tih situacija s hrvatskim sportašima u Atlanti Ivo je ovjekovječio kamerom, ali jednu nije i za njom i danas žali.
– One večeri kada su vaterpolisti slavili olimpijsko srebro u Hrvatskoj kući, negdje oko pola sata nakon ponoći zamoljeni smo da pjevati odemo nekamo drugamo. Sjeli smo u nekoliko automobila i krenuli u jedan noćni klub, na čijim je vratima Kukoč pokazivao redarima koga da puste, a pokazao je i na nas. Nisam ni znao gdje smo dok nisam shvatio da smo upali na party Dennisa Rodmana, a kada je dotični počeo lizati šlag s ramena neke djevojke, odjurio sam do automobila po aparat. Nažalost, baterije obje kamere bile su prazne. Da sam fotografirao taj party, od tabloidnog National Enquirera mogao sam dobiti 100 tisuća dolara. Imao bih ekskluzivu i to je mogla biti moja životna prekretnica.
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO arhiva VL
