Takva se više neće roditi, slavi 60. i igra prvu ligu!? "Prije će se ugasiti nogomet nego ću prestati"

Marija Matuzić najveća je hrvatska ženska nogometna zvijezda svih vremena, pod nadimkom Maca Maradona jedina je poznata i cijenjena kao muški asovi – piše Dražen Antolić, novinar SN.

 

Bilo je razdoblja u osamdesetima kad bi u Zagrebu znali reći kako je bolja od svih Dinamovih igrača. Iako ženski nogomet gotovo nitko nije shvaćao ozbiljno… No, legenda o njoj nije stala na dominaciji u dvadesetim i tridesetim godinama života, na 20 osvojenih trofeja, po deset naslova prvaka, što Jugoslavije (6), što Hrvatske (4), niti na priznanjima za najbolju igračicu i strijelkinju. Ona traje. Maca Maradona je 17. kolovoza, proslavila 60. rođendan, a još je uvijek aktivna prvoligaška nogometašica (!?!) koja ne propušta nastupe u dresu Viktorije iz Slavonskog Broda i nije čudno što su mediji ponovno počeli pisati o njoj.

- Moguće je, moguće, i nije ni izbliza kraj. Osjećam se moćno, treniram dvaput dnevno, igram s muškima hakl, a s curama nogomet, ni ne razmišljam o prestanku. Pa i mislila sam da ću tako dugo igrati, ne samo do šezdesete, nego tko zna dokad jer osjećam se kao da mi je dvadeset. Bog mi je to dao, što se kaže, takva se više neće roditi - rezolutna je Marija, s kojom smo dogovorili rođendanski intervju.

 

- Odmah možete staviti naslov “Prva penzionerka prvoligaška igračica”. Vjerojatno u svijetu. Manje od dvije godine treba mi za punu mirovinu po starosti i stažu. Što se građanskog života tiče, otići su u penziju, ali kad je nogomet u pitanju - nikako! Igrat ću dok god budem mogla, dok me zdravlje bude služilo.

 

- Odlično. Nemam nikakvih bolesti, trčim više od tih mladih cura koje imaju 17-18 godina. Ne znam što je to s današnjim naraštajem… Ja njih tjeram da trče, molim ih da se bore, a njima se ne da živjeti, kamoli igrati. Ima odličnih djevojaka, ali kad vidiš pristup nekih zlo ti dođe. Nitko više ne igra iz ljubavi, danas gledaju kako da zarade. Kad kažem da imam šezdeset, svi se čude: “Dali bismo ti maksimalno četrdeset.” Nema takvog tko me može natjerati da stanem. Iako, nikad ne znaš što se može dogoditi, život ti se preokrene za minutu. U Viktoriji mi je lijepo, izvrsno su me primili.

 

DIJETE SA SELA

- Dobila sam ga u sezoni 1982./83., tako su me prozvali vidjevši kako igram. Maradona je tada već bio slavan, a u mojem nogometu prepoznali su njegove karakteristike. Sama sam rješavala utakmice, zabijala, asistirala. Uzela bih loptu i tup, tup, tup… Bila sam čudo od žene. Maradona je bio najveći. Čast Messiju, ali jedan je Diego. Godi mi nositi ime Maradone, presretna sam s tim.

 

- Nisam, jako mi je žao zbog toga, a u dva navrata sam imala priliku. Jednom, kad je Maradona bio u Zagrebu na finalu Davis Cupa, nisam uspjela dobiti ulaznicu od HTS-a, dok sam drugom zgodom pokušala doći do njega kad je na Mirogoju bio na grobu Dražena Petrovića. Amigo Magdić je pokušao srediti naš susret, ali ljudi iz Maradoninog protokola nisu dali dopuštenje, pa sam odustala. A kasnije su uredno puštali u njegov hotel svakoga tko je poželio... Šteta, no nadam se da će biti još prilika za naše upoznavanje.

 

- Ne treba mi puno, skromna sam osoba. Sad imam jasan plan - penzijica i onda mogu uzeti neke klince i trenirati ih, imam trenersku diplomu. Onako da nešto dodatno zaradim jer sve što sam dosad trenerski radila bilo je besplatno. Pomogla sam svakome tko me tražio. Možda preuzmem i neku ekipu - priča Maca.

 

- Ma, to sam samo tako rekla. Figurativno. Htjela sam naglasiti da sam ostala vjerna i bivšoj Jugi i Hrvatskoj, a imala sam šansu otići van za dobar novac.

 

 

KARLOVAC KAO NEW YORK

 

- Kad sam bila djevojčica od 13-14 godina, igrala sam sa seniorskom ekipom Lota na turniru u Italiji. Organizator je bio Lazio. Toliko sam oduševila Talijane da su me htjeli zadržati. Odmah. Istog časa. Nisam mogla vjerovati što pričaju. Ja sam dijete sa sela, iz Duge Rese, za mene je Karlovac bio New York, a kakva Italija, kakav Rim? Nisam si to mogla ni zamisliti. Nije bilo govora da bih se odvojila od mame. No, oni su radili pritisak na upravu. Pokojni Vjekoslav Markotić mi je rekao: “Zainteresirani su jako, htjeli bi da igraš za njih.” Odgovorila sam: “Ma kakvi.” Međutim, kroz neko vrijeme eto tih Talijana u našoj kući u Dugoj Resi. Došla direktorica kluba, zgodna plavuša, i njezin kolega. Nude meni i obitelji brda i doline. Kuću u kojoj ćemo stanovati, auto, 2,5 milijuna lira na mamin račun. Dali su datum kad bih trebala stići, ponudili da dođu po mene. Bila sam impresionirana njihovom pažnjom, ali kuda ću, kako ću… Da sam bila starija i zrelija, recimo 18-godišnjakinja, možda bi bilo drugačije. Tada, da su mi davali cijelu zemaljsku kuglu, ne bih otišla. Nisam znala ništa o životu i svijetu. U Karlovcu bih se izgubila.

- Čudno ime, kraj Rima jedno mjesto, u regiji Lazio. Asocira me na Sevillu, zato govorim ljudima da je bila Sevilla.

 

- Joooj, joooj, i to koliko. Ne znam od koga nisam. U Jugoslaviji sam bila najjača igračica. Da mi se vratiti u ta vremena… Zvao me Lyon, on je davao najveću cifru, Rapid iz Beča, Bologna, klub iz Udina, Nijemci… i mnogi drugi. Svih se više ni ne sjećam. Imam brojne isječke iz tiska gdje se pisalo o tome. Ništa ne žalim. Danas sam mogla biti milijunašica, tko zna bih li živjela u Zagrebu. Možda bih imala svoju obitelj, ovako sam sama, nemam muškarca za kojeg bih se vezala, ali tako sam si organizirala život.

 

HRVATSKA JE MOJ ŽIVOT

- Zbog braće, sestara i mame, koju nisam htjela napustiti. Strašno sam bila vezana, a kod nas se tada lijepo igralo. Uz Dugu Resu me drže i groblja. Ja sam takav tip. Nema tih para da bih ih ostavila. Imam svoje prijatelje, moja Hrvatska je najljepša zemlja na svijetu. To je moj život.

- Neka, ali od obijesti ne znaju što raditi. Pogledajte njihove živote, koliko prijevara, rastava brakova, kocke… Spavaju na novcu, a nikad im nije dosta. Kad gledam stare nogometaše, totalno su propali. Nekad su bili vrh, sada za njih nitko ne pita.

 

- I da ovog časa imam 20 godina, ostala bih ovdje.

- Sve je to lijepo, dobro, možda bih probala na dvije-tri godine, ali bih se vratila u moju Hrvatsku. Nigdje drugdje ne bih željela živjeti. Pa mogu istog trena u Menton na Azurnoj obali, gdje smo svake godine išli na turnir, zovu me da igram za veteranke.

 

- Imala sam tri brata i tri sestre, bila sam najmlađa, nažalost, svi su pokojni osim starije sestre. Redom smo bili sportaši od kuglača, ja sam isto kuglala, rukometaša, nogometaša. Sva tri brata su igrala nogomet. Plivam, skačem, rođena sam na Mrežnici, s tri godine su me bacili s mosta i naučila sam plivati. No, mama pokojna nije bila sportašica, nije znala ni plivati, niti voziti bicikl. Čak sam je na Bundeku učila… Takva su bila vremena, seljaci nisu stigli ništa nego samo delati na polju. Imali smo jako težak život, išli smo za kruhom.

 

- Prvi, i to s dečkima, a uz njega rukomet. Mama mi je branila igranje nogometa, zvala me Marko ili Marača, a nisam ni znala da u Zagrebu postoje ženski klubovi dok mi to nije rekao Ado Jurinjak, poznanik iz Duge Rese. Potom sam ujutro trenirala rukomet u Pamučnoj Industriji, a poslijepodne u Zagrebu u klubu Loto nogomet. Igrala sam rukomet i s čuvenom Marom Torti, koja mi je bila idol, najbolja na svijetu u to doba, čak smo bile i cimerice. Ostala sam u njemu do 24. godine. S 12 godina sam bila na probi u Lokomotivi. Sestra Katica i ja. Ona je igrala vanjskog, ja pivota. Međutim, po povratku su nas grdili u Dugoj Resi tko nam je to dopustio, pa smo ostale doma. Da sam ostala među Lokosicama, tko zna kako bi dalje išao moj put. Luda sam rukometašica. Do bola. Kad sam imala 57 godina, Klaudija Bubalo rekla mi je da imam bolji rad nogu od njezinih cura i da dođem na trening pokazati im kako se to radi. Antun Tova Stipančić učio me pingač, ali nogomet je broj 1.

 

KAKVI SU TO LJUDI U HNS-U?

 

- Kad sam svojedobno izgubila posao, svi su se u hrvatskom nogometu oglušili. Jedina legenda je Zdravko Mamić. Mogu pljuvati po njemu koliko hoće, ali on me je prihvatio ispod svojeg krova. Moj klub ŽNK Dinamo. Rekao je: “Uzimam klub zbog Mace Maradone.” Međutim, potom su neki počeli drpati, kako to kod nas ide kad se nađe puno love, tako da sam se maknula od toga i otišla u drugi klub. U međuvremenu sam se zaposlila preko svojih prijatelja na teniskim terenima na Velesajmu. Uz to sam igrala, bila najbolja. Po medijima sam prozivana od Zorislava Srebrića koji je bio glavni tajnik HNS-a, nadalje. Nitko da me se sjeti i ponudi posao. Kasnije sam ostala i bez tog radnog mjesta na tenisu, tri mjeseca bila sam na burzi i dobivala 3.700 kuna, to mi je lijepo bilo, ali morala sam naći posao. Tako sam stigla u URIHO, gdje sam zadnje dvije godine. Ispast će da sama sebe hvalim, ali jako sam im vrijedna radnica. A što se tiče HNS-a, kad vidim tko vodi žensku reprezentaciju, kakvi su tamo ljudi koji su zalutali jer im tu uopće nije mjesto, jasno mi je zašto nam je reprezentacija na začelju Europe. Nekad je Hrvatska pobjeđivala ili parirala u utakmicama sa Slovenijom, Češkom, Mađarskom, čak i Italijom… Danas ne može dobiti BiH jer su one bolje. Sloveniju da ne spominjem. Ima talentiranih djevojaka, ali krivi ih ljudi vode. Mi smo dno dna i nikakvih uspjeha neće biti. Zapamtite to.

 

- Reprezentacija se sastavlja po babu i stričevima, a mene svi pitaju: “Gdje si ti, kad ćeš ti?” A što da im odgovorim? Kažem da će doći moje vrijeme. Da žele dobro, uzeli bi prave osobe. Vidim da neka Stella vodi U-17, pa su bile Tihana Nemčić, Marija Damjanović… One nisu ni da mi kopačke obrišu. Po kojoj liniju su ušle? Ja se nigdje ne guram. Zadovoljna sam da svugdje, gdje god se pojavim, ljudi znaju tko sam i što sam. Slikaju se sa mnom, traže autograme, i mala djeca od tri-četiri godine mi govore “Maca Dona, Mama Dona…”. Nema sretnije osobe od mene. Nisam zaradila ništa, mogla sam, ali ostala sam tu. Majka mi je umrla, očuh je bio vojno lice, on mi je ostavio stan, ali kad te ljudi sretnu na cesti i kažu “Gle, ona je Maradona”, nema tih para na svijetu koje to mogu nadoknaditi. To sam ja. U trgovinama mi i danas daju popuste ili poklone. Kad se pojavim na utakmici Dinama, ljudi mi se klanjaju. Ne treba mi ništa, skromna sam. To je moja želja za rođendan, da ostanem takva, ponizna i na pomoći ljudima. Neka mi samo Bog podari zdravlja da što duže igram jer nogomet najviše volim.

 

NITKO NE MARI ZA MENE

 

- Da sam pokucala na Šukerova vrata, možda bi me primio, možda bi mi dao neko mjesto, međutim, žalosno je što svi znaju tko sam ja, a nitko ne mari za mene. Žensku A reprezentaciju vodi Mate Prskalo, ali Ivanka Perić to treba voditi, a ne Prskalo. Zašto su je maknuli? S Ivankom i Maca Maradona. Onda bismo imali svoju ekipu. Pogledajte po svijetu, bivše najveće igračice su izbornice reprezentacija. Iako, znate što sam zapravo ja zaslužila, da imam u HNS-u posao koordinatorice koja ima svoj ured i sve nadgleda. U nogometu sam skoro 50 godina, prošla sam sito i rešeto.

 

- Ne. Još uvijek sam u velikoj snazi, eto, Viktoriji puno pomažem. Kad bih vidjela da ne mogu, to bi bilo drugo. Ali, zapamtite, prije će se ugasiti ženski nogomet, nego što ću ja otići! Ovako kako se radi i s financijama koje su katastrofalne, to nikamo ne vodi.

 

 -------------------------------------------------------------------------

 RAPINOE, MORGAN, MARTA? ODLIČNE SU!

 - Odlične su, ali one to vole i zato su na vrhu.

 

 JAPANCI SNIMILI DOKOMENTARAC

- Namučili su me što su sve tražili. Od snimanja buđenja, preko toga da igram razne sportove. Takvi su Japanci, pedantni.

 

 AMIGOVA DESETKA I NAJVEĆI HVALOSPJEVI IKAD

 - Od bitnih, dakle službenih, sjećam se da sam igrajući za Maksimir dala pet komada Mašincu iz Niša. Taj je susret bio po jakoj kiši u Čačku, dobili   smo 6:0. Najdraži pogodak u karijeri mi je Walesu za hrvatsku reprezentaciju u Kranjčevićevoj ulici. Završilo je 3:0, zabila sam s 35 metara. I još   jedan  s bijele točke. Na jednom turniru u Njemačkoj pokojni novinar Zvonimir Magdić dao mi je desetku. To su vjerojatno bili najveći hvalospjevi koje   sam pročitala o sebi.

 

 ZABIJALA MLINARIĆU I DRUŠTVU

 - Kako sam nerijetko igrala s muškima, tresla sam mrežu kasnije i veteranima Dinama, Mlinariću i društvu, na Maksimiru. Danas me više od svega   veseli termin petkom od 16 sati na Velesajmu. Tu igramo od 20 do 70 godina. Savršena ekipa.

 ---------------------------------------------------------------------------

 

 PRENOSIMO Sportske novosti PIŠE Dražen Antolić FOTO Tom Dubravec, Nina Djurdjević/CROPIX