Odlučila se vratiti u Hrvatsku nakon puno godina u inozemstvu: 'Ovaj put je za stalno'

Slobodanka Čolović (55) pune 33 godine drži hrvatske rekorde na 800 i 1500 metara. Rekord na 800 metara istrčala je na mitingu u Beogradu, a onaj na 1500 metara u Celju. Kada smo je nazvali, ugodno se iznenadila – piše Damir Mrvec, novinar VL.

 

– Zar se mene još uvijek netko sjeća? – rekla je Boba Čolović Maričić na početku intervjua, atletičarka koje jako dugo nije bilo u našim medijima.

 

– U Grčkoj. Tu sam od 1992. godine kada je suprug Milan Maričić, u to vrijeme nogometaš, potpisao za Panachaiki. Kada je prestao s igračkom karijerom, trenirao je mlađe dobne skupine. I tako smo iz godine u godinu ostajali u Grčkoj. Posljednjih deset godina živimo na otoku Krfu.

 

– Svaki dan otrčim desetak kilometara. To je samo deset manje nego kada sam bila u punom treningu.

 

– Evo, prvo ću s vama podijeliti informaciju – vraćam se u rodni Osijek! Ovoga puta za stalno. Dolazila sam često u Osijek svih ovih godina, ali sada sam odlučila zauvijek ostati – kaže Boba.

 

SVI ME GRLE, JA PLAČEM

– Prvi susret s atletikom dogodio mi se 1972. godine kada sam se u sobi igrala s lutkicama. U jednom trenutku pozvao me tata Nedjeljko i rekao: “Bobo, dođi vidjeti na televizoru kako trči Vera Nikolić.” Nevoljko sam ostavila lutke i pogledala utrku. Od tog trenutka Vera Nikolić postala je moj uzor. Nakon odgledane utrke tata mi je rekao: “Kćeri, jednog dana ti ćeš biti kao ona.” Potom sam pobijedila na jednoj školskoj utrci. Nakon utrke pozvao me da počnem ozbiljno trenirati atletiku Željko Leskovac, moj prvi trener. No s njim sam trenirala tek jednu godinu, a onda me pod svoje uzeo Miljenko Rak, u to vrijeme mlad trener, gladan uspjeha. I tako sam s Miljenkom ostala sve do kraja karijere.

 

– Da, zajedno s Miljenkom vodio je brigu o meni. On je bio nešto poput današnjih atletskih menadžera.

 

– Naravno, ali iz Osijeka nisam nikamo htjela ići. Možda sam u to vrijeme bila jedina kvalitetna atletičarka koja je cijelu karijeru provela u jednom klubu, Slavoniji. A ponuda je bilo. I to jako puno. Zvali su me svi najjači jugoslavenski klubovi u to vrijeme, ali i nekoliko inozemnih. I moram reći... Imala sam ponude na stolu kojih se u to vrijeme ne bi posramili ni malo jači nogometaši – kaže Slobodanka čija je karijera išla vrtoglavom brzinom.

 

– U to vrijeme trenirala sam često s Joškom Vlašićem. On je bio sjajan desetobojac. Na Mediteranskim igrama u Casablanci bio je prvi, ja druga. Pa svi znate da je zbog tog zlata dao kćeri ime Blanka. Zbog njega sam pratila cijelu Blankinu karijeru.

 

– Nakon osvojene bronce na dvoranskom EP-u u Madridu 1986., godinu dana poslije istrčala sam dva hrvatska rekorda. Bila sam zlatna na Univerzijadi u Zagrebu. S velikim nestrpljenjem očekivala sam nastup na Igrama u Seulu 1988. godine.

 

– Seul je moja bolna tema. To će mi ostati najveće razočaranje u životu. Bila sam spremna za velike stvari, bila sam spremna za postolje. Konkurencija na 800 metara bila je jaka. U to vrijeme srednjim prugama dominirale su atletičarke istočne Europe. I krenula je utrka, a ja izaberem posve pogrešnu taktiku i na kraju završim četvrta. Ne moram vam reći što sportašu znači četvrto mjesto. To je najgore mjesto. I dođem u olimpijsko selo i svi mi počnu čestitati, grliti me, kao četvrto mjesto je velik uspjeh. A meni samo suze na oči idu. I dok se drugi vesele, ja plačem.

 

CIMERICA S BILJANOM PETROVIĆ

– Neponovljivo! Bila sam cimerica s Biljanom Petrović, visašicom, s kojom se i danas čujem. Živi na Novom Zelandu.

 

Krajem 1980-ih Slobodanka i Milan Maričić bili su poznati sportski par u Osijeku, ali i u bivšoj SFRJ. Milan je bio stoper, pet godina kapetan Osijeka. Igrao je s Kasalom, Žitnjakom, Šukerom, Pakasinom, Karačićem, Džekom, jednu sezonu i s Grnjom! Kada je počeo rat, odigrao je sezonu u beogradskom Radu, a onda otišao u Grčku.

 

– Mnogi me pitaju zašto sam završila karijeru u 26. godini. Odgovor je što sam otišla sa suprugom u Grčku i tamo više nisam imala vrhunske uvjete za trening. Ostala sam bez trenera Raka i jednostavno odlučila – gotovo je.

 

– Moglo se za solidan život. Nije bilo tako puno sponzora. U to vrijeme nije bilo Zlatne ili Dijamante lige. Bili su mitinzi, ali ne s tako bogatim novčanim fondom ili bogatim startninama. Vrhunski sportaši nisu smjeli imati privatne sponzore kao što je to slučaj danas. Nismo smjeli snimati reklame, morali smo nositi isključivo opremu s kojom je tadašnji Jugoslavenski atletski savez potpisao ugovor. U to vrijeme sam kao vrhunska sportašica primala 130.000 dinara. Ne znam koliko to danas vrijedi, a u ono vrijeme vrijedilo je puno. Znala sam na nekim mitinzima zaraditi do tisuću dolara. Da sam imala neku medalju s velikog atletskog natjecanja, zarade po mitingu bile bi puno veće. Znam da su osvajači svjetskih i olimpijskih medalja u to vrijeme znali dobivati i do 10.000 dolara po startu.

 

– Pratim, ali ne detaljno. Mislila sam da će se pojaviti neka atletičarka koja će trčati brže od mene. S oduševljenjem sam pratila nastupe Blanke, Sandre, Sare. Danas sam velika navijačica Donne Vekić, svoje sugrađanke.

 

 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Damir Mrvec FOTO arhiva VL