EN
HR
Ako se po jutru dan poznaje, Nenada Bjelicu očekuje mukotrpan posao u Osijeku. Za početak najviše na psihološkom planu – piše Ivica Medo, novinar GOL.hr
Osijek je protiv Basela iskazao slabosti koje ga prate godinama, pa i desetljećima. Jasno je da Osijek nema bogzna kakvu igračku kvalitetu, sigurno treba pojačanja, ali mentalitet provincijskog kluba ključ je cijele priče. Da momčad Osijeka ne vjeruje u svoje mogućnosti, sinoć se opet moglo jasno vidjeti. Prvo poluvrijeme čista katastrofa, drugo već puno bolje. Basel je bolji, tu nema dileme, ali zbog čega je Osijek morao prvo primiti dva gola da bi barem pokušao igrati?
OSIJEKOV GLAVNI PROBLEM - MENTALITET
Osječani su ušli u utakmicu kao da je s druge strane Real Madrid; previše bojažljivo, s prevelikim respektom, čak strahopoštovanjem. Tako se nikoga ne može pobijediti. Bjelica im sigurno nije rekao da se tako postave. Takav je pristup u podsvijesti igrača, ma cijelog kluba. Jednostavno se prepadnu šanse. Prikazana partija u drugom dijelu utakmice nešto je na čemu se može graditi. To je Bjelica istaknuo nakon utakmice. Korektno je priznao da se negdje pogriješilo u pripremi utakmice. Nije Bjelica htio udarati po svojim igračima, tek je došao i zna da nije baš uputno odmah biti jako kritičan prema svlačionici. Nije ih želio „ubiti“ odmah u startu, a jamačno ih je izribao u poluvremenu. Ali u četiri zida, daleko od očiju javnosti. Bjeličin izraz lica u prvom dijelu sve je govorio. Bio je neopisivo ljutit. Osijekovi igrači glavinjali su terenom, kao da nisu znali gdje se nalazi. Govor tijela, sagnute glave i slegnuta ramena sve su kazivali.
Bjelica nije čarobnjak pa da sve promijeni preko noći. Možda u HNL-u, možda protiv komatozne Rijeke, ali u Europi to ne ide tako.
BJELICU ČEKA TEŽAK POSAO
Bjelicu i njegov stručni stožer očekuje jako težak posao. Svjesni su oni toga, nisu oni u ušli u ovaj projekt misleći da će biti lako i da nema rizika. Nipošto. Izazov je jako velik, treba mijenjati i momčad i klub na svim razinama, a to nije posao od nekoliko mjeseci, a kamoli nekoliko tjedana. Bjelici će trebati najmanje godinu dana da to posloži kako misli da treba. Može se pretpostaviti da će do tada biti dosta oscilacija. Vidjet ćemo hoće li se Osijek uspjeti još pojačati do kraja prijelaznog roka. Pojačanja mu trebaju u svim linijama, posebice ofenzivnoj. Osijek treba pravog golgetera, to je jasno, ali i maštovitog kreativca u veznom redu. Za HNL srednji red i napad mogu proći, no govorimo o Europi. Ne može se sve graditi na Bočkaju. On ionako teško prati jači ritam.
Hajduk je teškom mukom izbacio slabašnu Renovu. Najgore je što se tomu više nitko i ne čudi, to se zapravo i očekuje. Nema se tu što novo reći, za Hajduk više nema autsajdera, svatko je opasan suparnik. Nema kvalitete, a ni vizije kako da se izađe iz „vječne“ krize.
HNL OPASNO PADA
U globalu gledajući, hrvatski klupski nogomet opasno pada u kvaliteti izvedbe. To sugeriraju sve europske utakmice hrvatskih predstavnika. Teško je reći tko je bio gori; Dinamo, Osijek, Lokomotiva ili Hajduk? A suparnici im nisu bili baš preteški. Kad pogledamo kako Rijeka izgleda, teško se nadati nečemu. Nadam se da griješim, ali čini mi se da je proteklih godina dosegnut vrhunac i da sada slijedi nezaustavljivi spust. Koeficijent će samo padati, teško da će HNL održati standard, a kamoli ga povećati. Koronakriza je samo ubrzala stvari, trend je već prije bio uočen. Dinamo je bio jedini koji je održavao HNL iznad vode. Sad kada je i Dinamo uronio u krizu, bojimo se da stižu još crnji dani.
Polako na naplatu dolazi trgovačka politika – izbaci i prodaj što prije. S lošim klupskim rezultatima poklopili su se i loši rezultati reprezentacije. To je slučajnost, barem se nadamo, jer hrvatska reprezentacija još uvijek ima visoku kvalitetu. No što će biti kada ode srebrna generacija i njezini izdanci?
OČEKUJE LI HRVATSKU SUDBINA SRPSKOG NOGOMETA?
Neki se opravdano boje da hrvatski nogomet u cjelini, najviše tu mislimo na reprezentaciju, očekuje sudbina istočnih susjeda. Otkako su u srpski nogomet ušle kojekakve sumnjive, da ne kažemo podzemne sile, malo toga mu ide od ruke, i na klupskoj i na reprezentativnoj razini, jer nacionalna vrsta živi od rada klubova. Glavna je deviza zaradi što prije i na bilo koji način. Kao da je u Hrvatskoj bitno drukčije? Zasad se na reprezentaciji to ne vidi, ali dokle će trajati? Dosad nas je spašavao neiscrpan izvor talenata i kakva-takva sustavnost, vizija neumornih, neprimjetnih sportskih radnika, trenera u malim klubovima…
U nogometu i oko nogometa oduvijek se vrtio veliki novac, nije to nova priča, ali neke su granice prijeđene. Svjedoci smo toga da se posljednjih godina sve pretvorilo isključivo u biznis. U nogomet su ušli agenti sumnjive prošlosti i još sumnjivijeg kapitala. To je problem u cijeloj Europi, ali na našim je područjima eskaliralo.
MUČENJE LOPTE
Entuzijasta i zaljubljenika sve je manje, uglavnom kolo vode „poslovni ljudi“, kojekakvi nakupci, preprodavači, nerijetko i klasični gangsteri, kojima je jedini motiv brza zarada. U takvoj klimi isplivava sve manje dobrih igrača, a sve više „tatinih“ sinova. Iako ne mislim da će sve tako brzo otići kvragu, nisam ni katastrofičan, ali teško je biti i preoptimističan kada vidite što se događa. Jednostavno, puno je argumenata za pesimizam. Dovoljno je samo pogledati na što nam nalikuju klubovi u europskim natjecanjima. Posebice se to odnosi na Hajduk, koji je uz Dinamo perjanica, simbol i tradicija našeg nogometa. Može se izgubiti, to nije problem, ali kada vidimo kako su naši predstavnici odigrali prve utakmice, obuzme nas teška mučnina. Odmah lakše razumijemo Sartreova Roquentina i njegov cinični pogled na svijet.
PRENOSIMO GOL.hr 
