U Splitu postoji pet stupova sporta. To su Hajduk, košarkaši Splita, veslači Gusara, jedriličari Labuda i Jadran – piše Dean Bauer, novinar SN.
Tako zbori, s punim pravom i argumentima, Mislav Bezmalinović. Vaterpolski olimpijski pobjednik iz Seoula 1988. i svjetski prvak iz Pertha 1991., ali za ovu priču bitnije, najveći vaterpolist Jadrana u povijesti. Čovjek koji je punih 17 sezona proveo u tom klubu, a samo jednu (posljednju) u Italiji, u Pescari. Igrač koji je bio kapetanom Jadrana u njihovim najzlatnijim vremenima. U doba kada su podno Marjana doveli dva naslova prvaka Europe, a uostalom i zadnje vaterpolsko prvenstvo bivše države.
Taj Jadran, jedan od pet stupova na kojima počiva saga sportske uspješnosti grada Splita, danas baš slavi 100. rođendan! Klub ili preciznije, sportsko društvo, nastalo je u uvali Baluni (zapadna strana splitske luke) po kojoj je u prvo doba i nosilo ime. U Sokolskom domu, u prostorijama tadašnjeg Olimpijskog pododbora prvog dana jeseni 1920. održana je konstituirajuća sjednica “Pomorskog športskog društva Baluni”.
NAJSTARIJI U DALMACIJI
Osnivanje su inicirali: braća Paško, Frano, Ivo, Oskar i Milan Bettini, te Joško Miler, Danilo Majić, Petar Šerić, Ante Gabrić, Ante Raić, Gjerman Gjadrov, Bogumil Doležal, Fabjan Kaliterna, Rudi Bičanić i dr. Društvo je od starta okupljalo plivače, vaterpoliste i sportske ribolovce, te je kako plivački, tako i vaterpolski klub Jadran (ime promijenjeno 1924.) zapravo najstariji plivački i vaterpolski klub u Dalmaciji. No, generalno gledano kada se spomene Jadran u kontekstu vodenih sportova, onda su bez premca pojam vaterpolisti.
Iako zanimljivo u samostalnoj Hrvatskoj nisu osvojili niti jedan trofej pokraj nedodirljivih Mladosti i Juga, ali i bljeskova POŠK-a i Primorja, upravo Jadran u međunarodnim razmjerima spada uz Zagrepčane i Dubrovčane među najuglednije vaterpolske klubove. U konačnici, izniman je i njihov udio u prvim danima samostalne države. Sam početak ‘90-tih je zapravo i najplodonosnije doba tog kluba.
Nakon što su osvojili, ispostavit će se, posljednji naslov prvaka bivše države, briljantno su nastupili u tadašnjem Kupu prvaka. Istini za volju, bilo je u ljeto 1991. žestokih pritisaka iz Beograda da se Jadranu onemogući nastup u Kupu prvaka, ali je LEN odoljela pritisku. Jadran je pak u tim ratnim danima, mjeseca u napadnutoj Hrvatskoj bio više od tek jednog kluba-sudionika Kupa prvaka. Momčadi koju je vodio kao trener Neven Kovačević, pridodana su dvojica najboljih mladostaša, Dubravko Šimenc i Perica Bukić, sve ne bi li jadranaši bili još konkurentniji i ne bi li za tek rođenu državu po mogućnosti osvojili prvi europski klupski trofej.
KILOMETRI U AUTOBUSU
Sve su utakmice bili primorani igrati izvan Hrvatske, trenirali su najčešće u Zagrebu, a službeno im je domaći bazen bio u Trstu. Proputovali su tisuće i tisuće kilometara autobusom, a upravo su ondje, u autobusu 15. siječnja 1992. nakon pobjede u Nizozemskoj nad Polar Bearsima doznali da je Hrvatska međunarodno priznata. Mjesec dana kasnije slijedilo je finale protiv Savone. U prvoj utakmici je Savona slavila s dva razlike (10:8), da bi u uzvratu, u “splitskom Trstu” Jadran nadoknadio zaostatak. Pobjednički pogodak za 11:8, na dodavanje Kržića iz nemoguće situacije, “zakucao” je kapetan Bezmalinović. Točno 37 sekundi prije kraja.
Za Jadran su tada igrali: Posinković, Bratić, Kreković, Močan, Šimenc, Duhović, Bukić, Nardelli, Budimir, Savičević, Vrbičić, Kržić, Bezmalinović, A. Vasović.
Godinu kasnije potvrdit će naslov prvaka, u fantastičnom hrvatskom finalu, u dvije utakmice protiv Mladosti. No, to su tek dvije zgode, istina najveće, iz 100 godina povijesti kluba bez kojeg je teško zamisliti uspjehe hrvatskog vaterpola.
- Planirali smo za danas veliku proslavu, akademiju, podjelu priznanja zaslužnima, plakete, nagrade za životno djelo, monografiju vašeg kolege Marija Garbera... Bilo bi tu sigurno i do 300-injak ljudi, a kako je to u ovim epidemiološkim uvjetima nažalost neostvarivo, ostavljamo za neku drugu zgodu i zgodnija vremena - veli Srđan Kovačić, predsjednik Sportskog društva Jadran, ali nastavlja.
- Okupit ćemo se nas 20-ak, predsjednici klubova u okviru SD Jadran i tada ćemo našu legendu, Ivana Johana Cipcija, proglasiti počasnim predsjednikom. Žao mi je samo što se eto nisu ove godine uspjele održati ni OI u Tokiju na koje su se plasirala baš i naša dvojica plivača, Marin Mogić i Franko Grgić, te bi se vratili iz Japana baš na našu predviđenu proslavu. To bi bio naš najveći plivački uspjeh jer zadnji odnosno zadnja iz Jadrana na olimpijskim igrama bila je Ana Boban, u Meksiku 1968. Prije 52 godine!
Bit će Tokija dogodine, bit će još i utrka i golova, kao i svečanosti, a uostalom iskusniji ionako vele da je najteže prvih sto godina. Kasnije ide lakše. Velikom Jadranu, splitskom sportskom stupu za stoti rođendan možemo samo zapjevati onu njihovu iz himne - “Nek’ zazvone Svetog Duje zvona, nek’ se čuje njihov zvon, cijelom svijetu neka kažu ona, naš je Jadran šampion!”
--------------------------------------------------------------------------
CIPCI: DOK ME NE ISTJERAJU IZ JADRANA, NE ODLAZIM!
U Splitu će obilježiti vrlo skromno (iz epidemioloških razloga) 100 godina Jadrana. Ostavljeno je za drugu priliku predstavljanje klupske monografije, te podjela priznanja i nagrada, ali jedna jedina, iznimno bitna slijedi danas. Vaterpolska legenda Splita, Ivica Johan Cipci (87), osvajač olimpijskog srebra iz Melbournea 1956. i najbolji strijelac na tim Igrama, bit će proglašen počasnim predsjednikom SD Jadran. Cipci je cijeli vijek proveo u Jadranu, 14 godina kao igrač, a gotovo pola stoljeća kao trener, čelnik ili član uprave.
Nezaboravne su njegove izjave poput:
- Dok me ne istjeraju iz Jadrana, ne odlazim!
Ili:
- Moj je otac imao šestero djece, petero pametnih i jednog vaterpolista.
Ivica Johan Cipci, grandiozan sportaš s diplomom Pravnog fakulteta, bio je na začetku hrvatske države policijski načelnik Splitsko-dalmatinske županije, te je među prvim policajcima ušao u oslobođeni Knin, 5. kolovoza 1995.
----------------------------------------------------------------------------
PRENOSIMO Sportske novosti FOTO arhiva