EN
HR
Sport počiva na volonterima i kada bi se sav taj rad pretočio u minimalnu satnicu, radilo bi se o stotinama milijuna kuna – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
Već šesti put zaredom Zlatko Mateša izabran je za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora. Samo dvaput je bivši hrvatski premijer imao protukandidate (2002. i 2004.), a na posljednja četiri izbora nitko se nije usudio suprotstaviti mu se pa bi pobjedu odnio “bez borbe”, odustajanjem onih koji bi shvatili da bi takva utrka bila besmislena. Unatoč tome što njegov prvi operativac Josip Čop, glavni tajnik HOO-a, nije obljubljena osoba među kolegama iz nacionalnih sportskih saveza pa o njegovu upravljanju, visini plaće i kriterijima zapošljavanja izlaze članci puni neugodnih konstatacija.
Za razgovora u HOO-ovu uredu prvo smo ga pitali čime on to obeshrabri potencijalne suparnike da se ne usude (protu)kandidirati.
– Ne bih rekao da je “usuditi se” primjeren izraz. Ovu izbornu skupštinu najavili smo još 8. srpnja, a kandidatura se mogla prijaviti do 27. rujna. Dakle, u tih dva i pol mjeseca svatko tko ima 10 potpisa punopravnih članica HOO-a mogao je istaknuti svoju kandidaturu. Zašto nitko nije našao za shodno da to učini, meni je to teško reći.
Možda je razlog baš u sljedećem navodu:
– Moju kandidaturu svojim je potpisima podržalo gotovo 80 članica. Ni s kim od njih nisam osobno razgovarao, da ne bih stvarao pritisak na bilo koga da se mora izjašnjavati preda mnom. Pretpostavljam da ti ljudi imaju neko povjerenje i pozitivno mišljenje o onome što smo do sada radili.
I kada je bio političar od formata, štoviše premijer države Hrvatske, Mateša se isticao vještinom građenja odnosa. I s velikima i s malima.
– Ima jedna kineska poslovica koja kaže da se most gradi godinama, a ruši se u sekundi, i to je dio moje životne filozofije. Najlakše je biti sa svima u svađi, nikoga ne uvažavati, isticati samo sebe kao jedini priznati autoritet. Moj život se temelji na potpuno drukčijem načelu. Gradi odnose strpljivo i slušaj i one koji se s tobom ne slažu.
Za njim osobno trakavice se ne vuku, a ono što mu se ovih godina najviše predbacivalo jest to što je toliko inzistirao na pokretanju i očuvanju Sportske televizije.
– A to se činilo više kako bi se naškodilo HOO-u, a možda i meni osobno, nego što ti ljudi nisu shvaćali projekt koji je dobar za hrvatski sport. Kao krovna kuća mi smo za to bili zainteresirani jer nisu hrvatski sport samo nogomet, košarka, rukomet, vaterpolo i tenis. Treba pokazati i hrvanje, tekvondo, džudo, pikado .... Čitav je niz sportova koji su također vrijedni i zanimljivi, a nekim ljudima predstavljaju sve u životu. Nedavno sam gledao županijsku sportsku panoramu i bilo mi je sjajno vidjeti kako izjave daju klinci koji se bave sportom, a takve sadržaje sigurno neće prikazati Arena Sport, Sportklub ili neka druga televizija koja se bavi komercijalnim sadržajima.
Pričalo se puno o tome da će otplata kredita za SPTV pasti na teret hrvatskih sportaša. Kako sada financijski stoji Sportska televizija?
– Funkcionira normalno, plaće se isplaćuju. Na SPTV-u je zaposleno svega 15 ljudi i to je najmanji broj ljudi za koji znam da radi na nekoj televiziji koja emitira 365 dana u godini 24 sata dnevno. Dakle, ona nije skupa. Imali smo prilika prodati televiziju potencijalnim strateškim partnerima, bilo je za to zainteresiranih, no kako su to bile pravne osobe izvan Hrvatske, sugerirano nam je da to ne napravimo.
Tko je to sugerirao?
– Onaj tko može sugerirati.
Kad smo već kod sugestija, zanimalo nas je i što su dugotrajnom predsjedniku HOO-a sugerirali njegovi kardiolozi s obzirom na infarkt miokarda koji je doživio još prije osam godina.
– Prije dva mjeseca bio sam na “generalnom servisu” na Rebru gdje su mi u šali rekli da su “vodoinstalateri” iz Barcelone sve izvrsno složili i da su mi “cijevi sve prohodne”.
Kako se osjeća čovjek kojem su skupštinari HOO-a povjerili da i naredne četiri godine vodi krovnu sportsku kuću?
– Dobro sam. Na dan reizbora, navečer sam igrao vaterpolo i to činim već 36 godina jednom tjedno. Baš kao što 56 godina, sada je to uglavnom srijedom, igram mali nogomet. Inače, baš sam 29. rujna proslavio svoj drugi rođendan, s mojim dečkima na pivici. Lijepo je imati dva rođendana, prvi mi je 17. lipnja, a ja slavim oba. Budući da se ovog drugog dobro sjećam njega i jače slavim.
Podsjećamo, u rujnu 2012., Mateša je za boravka u Andori doživio po život opasan srčani incident.
– Imao sam sreću da je Andora blizu Barcelone gdje se nalazi jedna od najboljih bolnica za to. Koji put u životu moraš imati i sreće.
Koliko je važno imati sreće u sportu? Neki trenerski radoholičari ne vjeruju da ona u sportu nešto donosi već da je sve isključivo posljedica teškog rada.
– Rad i predanost jesu 99 posto uspjeha, no imate i jedan posto iracionalne komponente. Najbolji primjer vam je onaj pogodak koji je postigla Rijeka u Kopenhagenu. Ne možete reći da je takav sretni gol – da vam popadaju oba čuvara i da se potom lopta u gol odbije od trećeg – posljedica rada trenera Rožmana. No njegova zasluga jest što su oni hrabro odigrali tu utakmicu pa je ovaj sretni pogodak bio neka vrsta nagrade za to.
Ta iracionalna komponenta u sportu zacijelo je pridonijela i tome da je u Riju 2016. osvojeno ukupno deset hrvatskih olimpijskih medalja, od čega čak pet zlatnih, što i danas zvuči nestvarno.
– Sport se temelji na radu i rezultatima, ali ima i iracionalnu komponentu koja se koji put može posložiti pa su neki dometi stvar trenutka i raspoloženja odnosno mentalne pripremljenosti.
Na dan olimpijskog finala u skifu Damir Martin bio je mentalno spreman da postane olimpijski pobjednik, ali to se nije ostvarilo.
– Ja sam i dandanas uvjeren da je Damir trebao dobiti zlato. Gledao sam taj finale s predsjednikom MOO-a Bachom i on mi je već čestitao, no onda je objavljeno da je pobjednik ipak Novozelanđanin i to za sedam tisućinki. Možete mi pokazivati sve moguće fotografije finiša, ja sam i danas siguran da je on zaslužio zlato.
Koje ga je olimpijska odličje, od njih 33 koliko je osvojeno za njegovih mandata, najviše iznenadilo?
– Zlato Sare Kolak. Ta mlada žena izvela je pravo sportsko čudo. No nije to iznenadilo samo mene. Vodeći čovjek svjetske atletike Sebastian Coe nije mogao doći k sebi kada je to vidio. Dakako, sve su medalje jednako vrijedne, no od jedne Sandre Perković to se očekuje jer ona je kraljica svoje discipline, a ovo je bilo veliko iznenađenje.
Kad smo već kod kraljice diska, tko je najveća sportašica Hrvatske svih vremena? Je li to Sandra Perković ili Janica Kostelić koja, barem u našim očima, još uvijek nosi tu titulu.
– Nije da navlačim diplomatske rukavice, ali rekao bih da je to promašena tema. Svaku sportašicu treba gledati u kontekstu vremena, okolnosti i sporta. Bilo bi nepravedno odlučiti se za jednu od njih, a ako je nešto nepravedno onda to ne treba raditi.
Nepravedno je bilo i to što je pokojni Franjo Tuđman, usprkos volji navijača, dekretom odlučio da se ime Dinamo promijeni u Croatia? Mateša je u to vrijeme bio premijer pa ga pitamo je li s predsjednikom ikada raspravljao o tome.
– Moj je dojam da je njemu manji problem bio ime Dinamo, a da je ime Croatia nametnuo radi promotivnih razloga. No tadašnji ministar financija Borislav Škegro i ja ušli smo s njim u jednu drugu raspravu zbog koje smo skoro “izgubili glavu”. Naime, mi smo bili protiv toga da se maksimirski stadion nadograđuje, a čak je bio raspisan i natječaj za idejno rješenje za stadion na zapadnom dijelu Jaruna koji je dobio Boris Magaš, arhitekt koji je projektirao Poljud. Nažalost, neke sile sa strane tada su bile jače pa u Maksimiru još uvijek imamo nešto što nam ne služi za ponos. To je nešto što se isplati jedino srušiti jer i svaka uložena lipa u to zdanje bila bi bačen novac.
Zar nije žalosno da Zagreb nema reprezentativan stadion kao što je to Arena među sportskim dvoranama?
– Grad veličine Zagreba mora imati pristojan stadion dimenzioniran prema potrebama, a ne prema željama i nedopustivo je da ga nema. Pa danas se stadion s 30 tisuća sjedećih mjesta može napraviti za relativno pristojan novac. Čujem, Osijek će imati lijep stadion, Rujevica je lijep stadion, a Poljud je arhitektonsko remek-djelo koje treba obnoviti.
Tuđman je bio silno ponosan na uspjehe hrvatskih sportaša.
– I svjetsku broncu nogometaša 1998., ali i olimpijsko srebro košarkaša 1992. on je doživljavao i kao vanjsko-politički uspjeh. Jer ti su dometi bili najveći doprinos prepoznatljivosti Hrvatske. Inače, Tuđman vam je bio navijač starog kova, purgerski navijač Dinama koji nakon nedjeljnog ručka ima rezervirano vrijeme za odlazak na utakmicu svog omiljenog kluba.
Koliko tadašnjem premijeru pomaže političko iskustvo iz tog vremena u vođenju HOO-a?
– Malo, to je potpuno drukčiji posao. Premda i ovdje morate rješavati neke stvari, ovo je posao u kojem je ishod gotovo uvijek nešto lijepo, dok u poslu premijera baš i nije tako. Predsjednici nacionalnih saveza čine potpuno drukčije okruženje jer to su sve odreda volonteri koji svoje vrijeme, znanje i energiju posvećuju svom sportu. I zato pripremamo izradu studije koja će govoriti o ekonomskom doprinosu volontera u sportu. Kada bi se sav taj rad pretočio u minimalnu satnicu, radilo bi se o stotinama milijuna kuna. A takvo što nemate ni u jednoj drugoj djelatnosti.
Za kraj ovog razgovora zavirili smo u privatnost predsjednika HOO-a. Iza njega su tri braka iz kojih ima dvije kćeri i sina, a nedavno je završila i njegova veza s 37-godišnjom ekonomisticom Bojanom Maglaić.
– Proveo sam 10 prekrasnih godina s pametnom i dragom mladom ženom, no u jednom trenutku shvatili smo da i ja i ona imamo neke prioritete koje ne možemo realizirati u toj vezi pa smo se dogovorili da ćemo svatko svojim putem. No i dalje smo prijatelji i odemo na ručak.
PRENOSIMO Večernji list FOTO Dalibor Urukalović/PIXSELL
