Otkrio nam je koga je želio dovesti sa Šukerom ’89. Dotaknuo se i Bjeličinog odlaska iz Maksimira te postoji li mogućnost povratka među 'modre' – piše Silvijo Škrlec, novinar T-portala.
Malo je nogometaša u Lijepoj Našoj čije ime izaziva poštovanje kod svih navijača, a jedan od njih je sjajni kapetan Dinama, danas 64-godišnji Velimir Zajec, čije gospodstvo cijene u Zagrebu i Splitu, ali i Ateni. Popularni Zeko živi na relaciji Zagreb - Draganić - Atena, a ovih se dana, nakon nekoliko odgođenih pokušaja dolaska zbog pandemije koronavirusa, ipak pojavio u Kraljevcu, svom najdražem okruženju. Od proljeća je tražio način da iz Atene stigne u Hrvatsku, ali pandemija koronavirusa, koja je paralizirala svijet, produžila je to putovanje do ovih jesenskih dana. Čak i ako u njima nije teško uživati, pogotovo kada imate lijepo tlo, puno zelenila, u kojem možete puno učiniti.
A Velimir Zajec, velikan hrvatskog, pa i jugoslavenskog nogometa, ima takav ranč u Draganiću, gradiću nadomak Karlovca, gdje se rado primaju škare i drugi alati. Proteklih dana malo je više radio, pa je odmor ipak potražio u obiteljskoj kući u Kraljevcu u Zagrebu.
- Morao sam predahnuti. Kad je ovo vrijeme čudno, a želite malo povući, tada se malo brže umorite. I nisam više u cvijetu mladosti - priznao je Zajec s iskrenim osmijehom, 64-godišnji gospodin koji je od 1974. do 1984. igrao u' modrom 'dresu, odigravši 485 utakmica i postigavši 81 gol. No, osim statistike, popularni Zeko svojim je igrama i ponašanjem ostavio još dublji trag, pa nije ni čudo da je i dalje jedan od najvećih favorita Dinamovih navijača.
Iako je bio svestrani sportaš, s posebnim afinitetom za nogomet, u najranijoj mladosti nije samo maštao o nogometu.
- Kao dijete u dobi od 10 ili 11 godina došao sam u Dinamovu selekciju sa sastavom iz Kraljevca. Bilo nas je četvero, ali upravo su me primili, a moji prijatelji nisu. Pa sam onda, nakon izvjesnog vremena treninga, s obzirom na to da sam morao od Kraljevca do Maksimira sam, odustao. Ali sa 16 godina na Malom placu (op.a., danas Britanski trg) dočekao me je Dujmović, koji je tada bio trener Dinama, prepoznao me i pitao zašto više ne dolazim, da me traže ... Rekao sam im da imam puno školskih obaveza. Ali rekao mi je da dođem opet. I pomislio sam u sebi - s čim ću započeti sa 16 godina, prestar sam za to. U međuvremenu sam igrao i košarku, išao na džudo kod trenera Topića, tadašnjeg prvaka Jugoslavije. S tim džudom koji mi je kasnije puno pomogao u nogometu, što se tiče dvoboja, što pada, hrabrost i sve što uz to ide. Bio sam svestrani sportaš, i nakon svega, počeo sam igrati tenis. Tako sam sa 16 godina ponovno prihvaćen, trener mi je bio Đalma Marković, pa Milan Antolković, kasnije Mirko Bazić, koji je postao važan za karijeru mnogih mladih nogometaša. Forsirao je mladiće, i Cicu (op.a., Zlatko Kranjčar) i Štefa (op.a., Stjepan Deverić) ... I puno sam naučio od Đalme, izuzetnog teoretičara, entuzijasta, čovjeka koji je volio nogomet. I koji je puno dao za našu generaciju. Kao juniori osvojili smo tri naslova prvaka u Jugoslaviji sa sjajnom generacijom, stigla su braća Mayer, Švaljek, Kovačić, Šutevski, kasnije Bogdan i Cico, Mlinarić i svi su bili sjajni igrači. Nažalost, nije ih puno otišlo u seniore. Imali smo grupu prijatelja, orijentirani prema kući,
U to vrijeme opsjednutost nogometom nije bila potpuno ista kao danas, odnosno treninzi su ostavljali mogućnost nastavka obrazovanja. Upisali ste fakultet.
- Da, upisao sam fakultet, vanjsku trgovinu, ali kratko sam studirao jer sam morao odlučiti što ću raditi. Naravno, tada su se o meni brinuli moji roditelji, ali tata nije ni slutio da sam potpisao ugovor s Dinamom. U to vrijeme nije bilo 'menadžera - staraca'. Možda je bilo pogrešno i možda bi igrači tada prošli bolje. Jer stari ljudi koji se brinu o svojoj djeci to rade sasvim dobro. Ima onih koji ponekad pretjeruju i nešto bespotrebno forsiraju, pa djeca više ovise o njima. Tako smo bili prepušteni sami sebi, vaše znanje vas je gurnulo, nije bilo zaštite, to je bio čisti romantizam.
TREBAO SAM DOBITI STAN OD DINAMA, ALI PREPUSTIO SAM GA ĆIRI BLAŽEVIĆU
A ti ugovori koje ste potpisali nisu bili ni sjena današnjih milijuna.
- Imali smo slabe ugovore. U Dinamu sam zaradio 80.000 njemačkih maraka. Trebao sam dobiti stan, ali prepustio sam ga Ćiri Blaževiću i on ga je 1982. u potpunosti zaslužio. Obećali su mi novi, trebao sam ga pričekati, ali napustio sam klub pa nisam dobio ni stan. Istina, dobio sam neke pogodnosti i pomogli su mi da dobijem izvrsnu lokaciju u centru grada. Naravno, to nije bilo moje vlasništvo, ali sam unajmljen. Bio je to prvi zagrebački pub , možda čak i prvi te vrste u Jugoslaviji. Uspjelo je dobro, ali nisam kontrolirao što se događa, prepustio sam drugima i neslavno je završilo. Na kraju sam ga čak i kupio, ali morao sam ga prodati. I sad mi je iskreno žao.
Igrajući za Dinamo stigli ste i do reprezentacije bivše države (op.a., 36 nastupa, jedan gol), što je bilo prilično teško postići.
- Teže nam je bilo ući u reprezentaciju jer smo bili Hrvati i Zagrepčani. Naravno, ne mogu reći da je prema nama postojala mržnja, jer smo svi bili dobro. Ali stvar je u tome da nitko od nas nije bio član Komunističke partije, ni Mlinka (op.a., Marko Mlinarić), ni Cico, ni ja. Ponekad mi je žao što su igrači za reprezentaciju izabrani na takav način. Ali, ponavljam, svi koji smo igrali za reprezentaciju, Sušić, koji je bio užasan igrač, Petrović, Šestić, svi smo bili veliki prijatelji. Iako nismo napravili ono što je trebalo, jer se takva generacija rijetko rađa, a bilo je, primjerice, Šurjaka, Vujovića, Gudelja ... Ali bilo je nekih problema s vodstvom saveza, nekih sitnih gluposti i interesa, problema sa sponzorstvom. Morali smo se nositi s nekim stvarima koje iz ove perspektive izgledaju smiješno.
Tih ranih 80-ih bilo je stoga ljepše u Dinamu. Nakon 24 godine, Zagreb je proslavio naslov prvaka.
- Ta 1982. najljepša je godina moje sportske karijere. Bila je to i velika zahvala Ćiri Blaževiću jer je stvorio užasnu atmosferu, kakvu gotovo nikada nismo imali. Skoro smo uzeli naslov prije, pod vodstvom Markovića, ali oni su nam ga ukrali za zelenim stolom. Dakle, ovo slavlje je '82. bilo je još draže i emotivnije. Bio je to izljev nacionalnog ponosa - kamo god smo išli, imali smo podršku, a prosjek u Maksimiru u to je vrijeme bio 40 000 ljudi. Bez te publike i njihove podrške teško da bismo postigli taj uspjeh. No, uspjeli smo doći do prvog mjesta pored Zvezde, Hajduka i Partizana. Bila je to sjajna generacija, u kojoj se, naravno, najčešće spominju igrači poput Kranjčara, Cerina, Mlinarića, pa čak i mene, ali premalo se spominju Bručić, Bošnjak, Mustedanagić, Bračun, Zvezdan Cvetković, pa čak i Boro Cvetković. koji je igrao sezonu prije i koji je izgleda bio pomalo zaboravljen. I zato bismo trebali spomenuti neke iz sezone prije, poput Lalića, koji je bio svjetski igrač, kao i Džonija, Miljkovića, Blaškovića i Vabeca.
Možete li procijeniti je li ova generacija koja je 1982. godine osvojila naslov, a znamo koliko je bilo teško do njega doći, najbolja u povijesti Dinama?
- Teško mi je reći, ali mislim da smo mi igračke, odnosno kao što smo ljudi, kao odred, zaista bili vrhunska generacija. Imao sam sreće pa sam se kasnije uključio u rad kluba i mogu reći da je generacija iz 1998. godine, koju sam vodio, bila stvarna. Neko je vrijeme bila odabrana, a u njoj su bili Bišćan, Šimić, Rukavina, Marić, Jurić i Prosinečki, ali on je nažalost ozlijeđen kad smo ga najviše trebali. Ali imali smo i Jeličića i Mujčina koji su bili playmakeri , pa se nedostatak Žutija, koji je bio vrhunski igrač, nije toliko osjetio. A mi smo tada ostali kratki samo jedan bod, jer je samo prvak skupine, za razliku od trenutnih vremena, kada prolaze prva dva, izborio plasman u sljedeće kolo Lige prvaka. Šteta, jer je ta generacija mogla učiniti puno više.
Dvije godine nakon osvajanja prvenstva bivše Jugoslavije, kada ste napunili 28 godina, preselili ste se u Atenu, točnije u Panathinaikos, gdje ste također postali legenda.
- Točno, ali prije svega to je bila zasluga predsjednika kluba Yiorgosa Vardinogiannisa, s kojim sam i danas prijatelj. Dao sam mu riječ, iako sam imao ponudu iz Engleske, koja je bila puno unosnija, a u nogometnom smislu i atraktivnija, jer me zvao Nottingham Forest, koji je 1979. i 1980., odnosno samo nekoliko godina prije, bio dvostruki prvak Europe. Dakle, bila je to svjetska momčad. Ponekad mi je žao, ali našao sam se u Grčkoj. Panathinaikos je također sjajan klub, a odmah nakon mog dolaska igrali smo i u polufinalu tadašnjeg Kupa prvaka, u kojem smo izgubili od Liverpoola. 1988. godine igrali smo i u četvrtfinalu Kupa Uefe. To je gospodski klub s fanatičnim navijačima, a tada smo na tribinama imali prosječno 50 000 navijača. Osim toga, osvojili smo dva prvenstva i dva kupa, tako da je ta moja generacija,
Vaše prijateljstvo sa šefom Panathinaikosa doista je pomoglo grčkom priznanju neovisne Hrvatske 1992. godine, dok su se skupljali važni politički bodovi.
- Mogu tako reći, da, jer je tadašnji ministar vanjskih poslova Hrvatske Zvonimir Šeparović u hrvatskom predstavništvu u Ateni pitao kako pridobiti Grčku. A netko me spomenuo, pa sam kontaktirao Vardinogiannisa, vrlo dobrog prijatelja tadašnjeg premijera Andreasa Papandreoua i ministra vanjskih poslova Antonisa Samarasa. Tako nam je puno pomogao kao zemlja, a onda je volio hrvatske igrače. Vjerujem da sam i ja malo pomogao, jer smo bili jako dobri prijatelji. Nažalost, sada je pomalo bolestan, ali vjerujem da će sve proći u najboljem redu. Ali moram dodati i da ga je zbog svega Hrvatska mogla nečim nagraditi. Ali naše političare zanima samo neposredna korist, a dugoročno ništa. I tako se prijateljstva ne čuvaju. Dr. Šeparović je svjedok, ali i jedini koji je zahvalio gosp. Vardinogiannisu.
Svima koji su posjetili Grčku ili, bolje reći Atenu, jasno je kao dan koliko ste traga ostavili u toj zemlji. Nogometaši su legende, a vas ne poštuju samo navijači Panathinakosa, već i AEK-a, Olympiakosa.
- Iznimno sam ponosan na to, jer zaista je tako. Valjda zato što nikad nisam palio vatru, provocirao. Nikad nije bilo uvrede, omalovažavanja, stvaranja neke lažne veličine. Imam takav status da bez problema mogu ići na utakmice Olympiakosa. I to mi se dogodilo kad sam podzemnom željeznicom otišao na utakmicu u Pirej. I tek kad sam se našao među njihovim obožavateljima, shvatio sam što sam učinio. Prepoznali su me, ali sve je prošlo bez problema.
KAKO SU DAVOR ŠUKER I JOSIP KUŽE STIGLI U DINAMO
Nakon igračke karijere vratili ste se u Dinamo, na mjesto sportskog direktora. A vlastitim novcem pomogli su dovesti izvrsnog strijelca Davora Šukera, ali i trenera, pokojnog Josipa Kužea?
- Bilo je to u sezoni 1989./90., Stvarali smo veliku generaciju i uložio sam puno novca, ali koji je propao Hrvatskom (op.a., kako se klub zvao od 1993. do 2000.), pakao. Doveli smo Šukera, željeli smo dovesti i Alena Bokšića, ali on je otišao u inozemstvo, a htjeli smo i Prosinečkog. Stvorili smo momčad koja je bila ravnopravna tadašnjoj Zvezdi. Titule nas je koštala jedna utakmica, ili poraz od Rijeke, kada je Fabijan Komljenović postigao gol. A onda je, na primjer, Zvezda osvojila naslov europskog prvaka. Trener je bio Kuže, kojeg smo doveli nakon što je ušao u prvu ligu s Borcem iz Banja Luke, on je bio naš izbor. Bio je to čovjek koji je jako dobro poznavao nogomet, koji je imao sjajan odnos s igračima i navijačima, koji je bio zahtjevan, ali kojeg smo dobro pratili. Jer nije kriv samo trener, ali nije zaslužan za rezultate. Pomogli smo mu u svim segmentima.
Tada je Davor Šuker bio želja i drugih klubova, poput splitskog Hajduka i beogradskog Partizana.
- Htjeli su ga, da. Jer je bio pravi igrač. No, Vlado Kasalo, njegov Osječanin koji je već bio u Dinamu, puno nam je pomogao. Zamolio sam ga da malo lobira kod Davora i naša je financijska ponuda bila kvalitetna, kako za Osijek, tako i za njega. Doduše, ovdje smo u nekim stvarima napravili nekoliko pogrešaka jer svlačionica mora imati ravnotežu u prihodima. A Šuker je tada imao veće prihode od ostalih domaćih igrača. Tada se ponekad stvori neobična atmosfera, ali dobro, naši igrači koji su iznijeli sezonu, poput Bobana, Mladenovića, Peršona, Židana i Shale, nisu bili ljuti.
Koliko ste bili razočarani tim gubitkom novca?
- Ne želim se vraćati na tu priču. Stvar je u sreći i nesreći. Mnogi su igrači izgubili novac, izgubio sam i ja. To je uglavnom složena, ali i zaboravljena priča.
Povratak u Grčku, točnije u školu nogometa Panathinaikos, ipak vam je vratio osmijeh na lice.
- Mislim da mogu reći da mi je ovo, nakon osvajanja naslova s ??Dinamom, možda najljepša epizoda. Eliminirali smo pet ili šest grčkih reprezentativaca koji su osvojili Europsko prvenstvo u Portugalu 2004. godine. S tom generacijom osvojili smo tri juniorska naslova grčkog prvaka. Bilo mi je pravo zadovoljstvo raditi s ovom djecom, bila sam puna energije i ostali smo cijeli dan u prekrasnom kampu, s četiri parcele i novim hotelom. U to vrijeme bio je to možda najljepši takav kamp u Grčkoj. Bilo mi je najveće zadovoljstvo u nogometnom radu, posebno s djecom. Bilo je puno demonstracija, puno taktika, puno razgovora, puno igre i stvarno smo stvorili nekoliko vrhunskih igrača.
Sad, iz ove perspektive, tko ste vi više - igrač Dinama ili igrač Panathinaikosa?
- Mislim da to nije teško zaključiti. Uostalom, ja sam iz Zagreba, pa sam više igrač Dinama. Ali iskreno, sada više nisam uznemiren ni zbog Dinama ni zbog Panathinaikosa, gdje sam također proveo mnogo lijepih dana. Lakše mi je sjediti pred televizorom i gledati utakmice Manchester Cityja, Barcelone, PSG-a ... Međutim, jedna momčad me i dalje drži napeta i veliki sam njezin obožavatelj, a to je hrvatska reprezentacija.
DALIĆEVA HRVATSKA MOŽE POSTIĆI SJAJAN REZULTAT I NA EURU
Sigurno ste uživali u 2018. godini i uspjehu u Rusiji. Može li ova Dalićeva momčad nešto učiniti na Euru sljedećeg ljeta? Protiv Švicarske se pokazalo da još uvijek postoje igrači koji mogu preuzeti dio tereta Rakitića, Subašića, Ćorluke, Mandžukića.
- Naši su dečki odigrali vrlo solidnu, neću reći briljantnu utakmicu. Bilo je dobrih dijelova, ali ritam smo uhvatili malo kasnije, jer se osjećalo da sredina ekipe nije baš dobro uigrana. Istina, tu su bili Kovačić i Badelj koji su već dugo dio reprezentacije, ali nisu baš dobro uigrani sa svima. Definitivno se osjetio izostanak Modrića, ali i Rakitića. S Modrićem je potpuno druga priča jer svaka njegova lopta ima smisla. I vidi se da je i dalje željan igre, igranja u reprezentaciji, u kojoj, vjerujem, može igrati još barem dvije-tri godine. Nemamo tog pravog playmakera, koja ima duboku loptu. Brozović nije na razini na koju smo ga navikli viđati, ali to je razumljivo jer je ovaj virus sve poremetio. Brekalo je bio dobar, Bradarić je pokazao da definitivno ima potencijala. Petković je vrhunski igrač, ali samo kada je u vrhunskoj formi. U reprezentaciju je ušao umjesto Mandžukića, a svi znamo koliki je njegov doprinos u obrambenom dijelu i kakav je bio borac te da za njega nije izgubljena lopta. Petković je s druge strane više klasični sidrun, briljantna tehnika, sjajan dribling, ali prije svega mora biti 'potpuno unutra' u svakoj utakmici. Što se obrane tiče, vidite koliko je Lovren važan, Ćaleta-Car je možda malo previše statičan. Definitivno nam treba Vrsaljko na desnom beku, dok se Melnjak na lijevoj strani pokazao kao dobro rješenje. Istina, tu poziciju nikad nije pokrivao vrhunski igrač od Roberta Jarnija. Ali sve u svemu, dobro smo organizirani, čak i kad znamo da nismo imali Kramarića i još nekoliko igrača, možemo biti mirni. Jer Dalić je stvorio pravu atmosferu, bez koje se ne može postići sjajan rezultat. I bez malo sreće, kakvu smo imali u Rusiji. Podsjećam, za te penale trebate imati sreće, ali i puno smirenosti i kvalitete. Sad ćemo biti plijen na Euru, još uvijek smo srebrni sa Svjetskog kupa i svi ćemo biti napaljeniji. Ali imamo kvalitetu, pa se možemo nadati još jednom sretnom ljetu. Sad ćemo biti plijen na Euru, još uvijek smo srebrni sa Svjetskog kupa i svi ćemo biti napaljeniji. Ali imamo kvalitetu, pa se možemo nadati još jednom sretnom ljetu. Sad ćemo biti plijen na Euru, još uvijek smo srebrni sa Svjetskog kupa i svi ćemo biti napaljeniji. Ali imamo kvalitetu, pa se možemo nadati još jednom sretnom ljetu.
Jedan od onih igrača iz Hrvatske na čiju ste karijeru snažno fokusiran je Igor Bišćan, danas izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, kojega ste gurnuli u vatru protiv Porta u Ligi prvaka, ali kasnije mu omogućili da svoje snove prenese u Liverpool?
- Igor je jedan od najkorektnijih ljudi, odnosno igrača koje sam ikad upoznao. Čovjek sa sobom, sa stilom igre, koji je bio sjajan igrač, snažan, brz, imao je sve nogometne predispozicije. Po mom mišljenju, danas bi trebao biti trener Dinama, sutra Liverpoola, a možda i trener reprezentacije. Ima sve predispozicije i za to je 'čist' u glavi, voli nogomet, oduševljen je. I čujem da je sada u fenomenalnoj formi, igra, trči, skače. Čovjek je s kojim treba računati. Vidim da je provalio u mladu reprezentaciju, ali nije za njega jer ima premalo nastupa, a svakodnevno mora biti u kontaktu s igračima, s nogometom. Mislim da mu je ovo previše dosadno. To je za nekoga starijeg. Čak stariji od mene (hahaha).
U to ste vrijeme prodajom Bišćana 2000. godine Liverpoolu za 8,25 milijuna eura (op.a., u funtama to je bio iznos od sedam milijuna) napravili drugi po veličini transfer u povijesti kluba i spasili Dinamo od bankrota, ali i pokazao da su vrhunski transferi ostvareni i prije.
- Točno, bio je to sjajan transfer, u pravo vrijeme, a Ricky Parry, tada potpredsjednik kluba, puno je pomogao. Upravo sam ga nazvao prije nekoliko mjeseci, iako više nije u klubu, gdje je bio bog i udarač, i pitao sam ga sjeća li se kako sam jednom predložio da kupe i Luku Modrića. Ali tada je trener bio Rafa Benitez i za Luku je govorio kako je malen, nizak, da ne bi bio u momčadi. Naravno, Modrić je završio u Tottenhamu i kasnije napravio vrhunsku karijeru. I naravno, sada Parry plače, ali Benitez je imao drugačije mišljenje. Što se tiče velikih transfera, oni bi se uvijek mogli ostvariti, jer pravi igrači imaju pravu cijenu.
Samo podsjetnik, Velimir Zajec je 2000. godine blagoslovio dolazak Luke Modrića iz Zadra u Dinamo, što je uz dolazak Davora Šukera bio najveći cilj maksimirskog kluba.
U sezoni 2004/05. preselili ste se u Portsmouth, gdje ste prvo bili sportski direktor, a zatim trener. Postali ste prvi Hrvat na klupi Premier lige, ali epizoda nije bila baš uspješna.
- Da, popeo sam se gore na poziv Milana Mandarića, koji je bio vlasnik kluba, jer nije bilo dogovora s Harryjem Redknappom. A on je već imao viziju da me gurne u trenersku poziciju. Međutim, u Engleskoj je kombinacija sportskog direktora i trenera teška. Kad sam preuzeo momčad, čak sam i dobro počeo. Međutim, svaki put kad bi mi se dogodilo, gdje god bih otišao, da mi proda najbolje igrače u polusezoni, one koji su okosnica momčadi. Sve remeti. Ali to nije opravdanje. S tim da ovo moram sada reći - nikada nisam imao želju raditi kao trener, odnosno ići u školu za trenere u 50. godini. Bila mi je velika pogreška što nisam završio trenersku školu, pa imao i to. I to je bilo lako završiti. Uvijek su me uzimali na osnovu nekog prethodnog rada i imena. A sve je to teret. Zato svima koji razmišljaju o treniranju preporučujem da završe trenersku školu. Iako je to jednostavno
proforma, jer nećete biti bolji trener. Jedino na što te drugačije gledaju jest ako imaš diplomu.
I kako ste onda vodili timove bez papira?
- Pa, uvijek sam dobivao privremenu licencu zbog imena i reputacije. Dobio sam dozvolu u Engleskoj samo godinu dana, pa nisam mogao ni ostati duže.
Dugo je trebalo da vas netko naslijedi u Engleskoj, ali Slaven Bilić već je postao 'pravi Englez'.
- Slaven je definitivno trener koji zna svoj posao, što je i dokazao radom u reprezentaciji. Drago mi je da uspijeva u ovako zahtjevnom nogometnom okruženju. Ne samo on, već bilo koji od naših trenera, koji izlaze. Jer to je veliki plus u promociji našeg nogometa i hrvatskog imena, ali otvara i vrata hrvatskim igračima koji žele u inozemstvo. Na temelju mog statusa u Panathinaikosu, mislim da je tamo završilo deset hrvatskih nogometaša. I uvijek očekuju da Hrvati budu najbolji.
Kako gledate na Dinamov uspjeh posljednjih sezona, prvo prezimio nakon gotovo 50 godina, a potom i utakmice u Ligi prvaka, koje su 'modre' dovele na prag osmine finala?
- Bilo je lijepo gledati, bila je to dobra momčad, Bjelica ih je vrhunski vodio, što potvrđuje i njegov trenerski status, kao i Dalić, kao i Bišćan. Ostale ne spominjem jer ih, iskreno, ni ne pratim previše. Što se tiče situacije, očito je došlo do neslaganja između Bjelice i uprave kluba, a on s tim nema nikakve veze ... Osuđen je na odlazak. Iskoristio je trenutak i da je plaćen više nego ikad, ali sasvim zasluženo, ali bilo mi je žao što su prekinuli. Bjelica je u puno stvari bio slobodan, što se tiče dovođenja igrača, što je kod nas rijetkost, da se netko za to bori, i očito je uspio. Dakle, on ima one karakteristike s kojima može raditi u vrhunskom klubu.
ZIMOVANJE DINAMA U EUROPI VELIKA JE STVAR
Pa, je li to što je Dinamo prezimio u Europi nakon gotovo 50 godina ili nije tako senzacionalno?
- To je apsolutno velik uspjeh. Znam to po sebi, jer sam vodio tri utakmice, u kojima smo uzeli sedam bodova, ali to nije bilo dovoljno za prolazak skupine. Ali čak je i to, po mom mišljenju, užasno velik uspjeh. Jer kad u europskom natjecanju ne izgubite niti jednu utakmicu, onda je to velik uspjeh i to vam nitko ne može osporiti.
Da se imate priliku vratiti u Dinamo, jer znamo da vas navijači obožavaju, biste li to prihvatili?
- Više nemam te ambicije, barem ne u ovim okolnostima. Nemam, jer sam svjestan situacije.
A u nekim drugim okolnostima? Posljednjih godina primjetna su privatna ulaganja u hrvatski nogomet s kojima su porasli Rijeka i Osijek, pa čak i Gorica. Čini se da je to recept za još jedan iskorak Dinama, ali privatizacija nikako nije za provedbu.
- Ako se dogodi privatizacija, jer bi svi klubovi trebali biti privatizirani, onda bi se moglo razgovarati o mom povratku. Ali najvažnije je da klubovi počnu poslovati kao što rade u inozemstvu. Nažalost, po mom mišljenju niti jedan nogometni klub ne može ovisiti samo o svojim članovima. Jednostavno ne mogu prikupiti dovoljno novca i osigurati proračun od najmanje 15 do 20 milijuna eura. Klub može voditi kombinacija privatnog kapitala i navijača. Zapravo je to obveza. Bez toga nema ni kluba. Ali sada treba znati omjer ovdje. Ne govorim to samo za privatizaciju nogometnih klubova, već svih sportskih klubova u Hrvatskoj. Evo, imamo dobar primjer Hajduka koji se bori. Svaka čast Torcidi, cijenim ih i skidam im kapu, ali Torcida ne može voditi Hajduk. To sam rekao našim fanovima, Bad Blue Boysi - obožavam ih i dao bih sve za njih, ali ne mogu biti sami na čelu kluba. Jednostavno je nemoguće bez kapitala. Uz klub mora postojati investitor, grupa, tvrtka, tvrtka koja voli taj klub.
Već ste se opekli kad ste izgubili dio, ali možda biste mogli nagovoriti bivšeg šefa Panathinaikosa?
- Oni sigurno ne bi ulagali u Hrvatsku. Oni su moji prijatelji, ali izašli su iz Panathinaikosa, imaju vlastiti posao, ogroman kapital, rafineriju, banke, brodove, benzinske pumpe ... Ne znam što nemaju. Imaju čak dva TV kanala, milijarderi su, ali više neće čuti za ulaganje u sport jer im se nije svidjela cijela okolina i odmaknuli su se od nje. A da je teško raditi u sportu, sada vide jer se čovjek koji je ušao nakon njih muči. Oko sebe ima loše ljude, potrošio je puno novca, a na kraju nema rezultata.
Znamo da je vaš nadimak Zeko, a siguran sam da u Hrvatskoj nema nikoga tko nije čuo pjesmu 'Zeko i potočić'? Dodirne li vas i ta pjesma?
- Sad sam u godinama kad sam puno osjetljiviji na sve. Pa, naravno, dirnut sam pažnjom koju dobivam od naših navijača, na čemu sam neizmjerno zahvalan, jer sam očito ostavio nešto pozitivno iza sebe. A dirnuta sam i priznanjima, poput dvostrukog poziva na europski izbor. Jedan je bio u Istanbulu, kada sam od Johana Cruijffa dobio nagradu za najboljeg igrača utakmice. I on je za mene bio idol, zajedno s Mesijem, Peleom, Maradonom i Beckenbauerom - to je pet jedinstvenih igrača.
PRENOSIMO T-portal FOTO Matej Grgić/T-portal