Nedavno sam pohvalio glavnoga tajnika HKS-a, Josipa Vrankovića, zbog pozicioniranja loptačkih sportova u Hrvata prema SPTV-u, pa i šire. I dalje ga hvalim zbog toga, a sad se cijeli savez, na čelu sa Stojkom Vrankovićem uspio prvi progurati do nove ministrice sporta i odraditi čini mi se dosta važan razgovor – piše Jura Ozmec, novinar SPTV.
Dakako da je Stojko servirao prvo svoje frustracije oko košarke, gledatelja u dvoranama, predolimpijskoga turnira u Splitu, ali je bio vrlo konstruktivan i oko stvari koje nas se svih tiču. Prvenstveno korone. Već i ideja o službenom postavljanju epidemiologa koji razumije sport i sportske probleme, specifične situacije i pozicije u Nacionalni stožer jest veliki iskorak. Samo, jasno, ako to doista bude epidemiolog, stručnjak, vjerojatno i pri tom neki bivši sportaš, a ne priučeni šegrt nekog ludog majstora. Igrati se sporta i sa sportom nam je svima dosta, pa se stvarno treba podvući crta. Ne samo oko korone, nego i inače.
Na primjer, oko tog čuvenog stadiona. Jasno da nam svima smeta kad se stranci sprdaju s Maksimirom i govore da nikad u životu nisu igrali na gorem. A osim što to smeta sportašima, ponekim političarima i dijelu javnosti, dakako i meni, možda je vrijeme da počne smetati i onima koji brinu o kulturi. Naime, baš je taj stadion ujedno i spomenik kulture. Unakažen do neprepoznatljivosti, ali svejedno jest. Pa kad bismo se svi zajedno dogovorili, onda bismo valjda i remek djelo Vladimira Turine, uz pomoć projektanata Eugena Ehrlicha i Franje Neidhardta u miru mogli sahraniti, budući da su dosadašnji renovatori to ionako već napravili, samo se pravimo da nisu, a nedavni zagrebački potres je samo stavio točku na „i“. Dodatna olakšavajuća okolnost bi mogla biti i u činjenici da je današnji predsjednik HAZU također arhitekt, sin Franje Neidharda, jednog od trojice autora originalnog stadiona s južne strane Maksimirske, čovjek koji „osjeća“ Zagreb i sve što se u prostoru događa. I opet iz Ministarstva turizma i sporta dolaze ohrabrujuće rečenice, izrekao ih je nedavno Tomislav Družak u mikrofon SPTV-a, no isto su tako i mnogo pozicioniraniji velmože obećavali novi stadion neposredno nakon ruskog nogometnog srebra, pa se nije dogodilo – ništa!
Sporadičnost i povremenost bavljenja sportom je zapravo najveća nedaća hrvatske političke zbilje. Nitko normalan, dakako, neće danas inzistirati da se svakako i odmah mora izgraditi novi stadion u Zagrebu (ili dovršiti postojeći u Maksimirskoj 128, svejedno), kad je glavni grad i te kako teško pogođen potresom i sasvim vjerojatno ima i drugih stvari pod stavkom „prioriteti“. Ipak, ako se danas odluči da se u gradnju ide, da se traže sponzori, da se istim tim sponzorima osigura porezna stopa kakvu imaju primjerice Srbija ili barem Slovenija, onda će se i Grad, ali i nogometni klub koji boravi u Maksimirskoj drugačije postaviti i ozbiljnije zagristi u problem. Jasno, ti isti porezni uvjeti morali bi i inače vladati u svijetu hrvatskoga sporta, a ne da sponzori doslovce bježe iz Hrvatske, pa samim time i sporta, jer ne vide razloga uopće ulagati u hrvatski sport. Da, jasno je i da nema danas stadiona koji se grade samo zato da budu stadioni. To su ujedno i hoteli, trgovački centri, poslovni prostori, tako da se pametna investicija može kroz niz godina i vratiti onom tko uloži. No, svi znamo da stadion takvog tipa vrijedi neku cifru, recimo 100 nečega, a samo u Hrvatskoj takav iznos odmah u startu postane 350 tog istog nečega, a do kraja posla vjerojatno i 600 nečega. Svi, dakako, znamo i zašto.
Pa se, jednostavno, nemojmo previše radovati, nego idemo korak po korak…
PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno