EN
HR
Napustio nas je Slaven Zambata, legendarni ‘plavi 9‘, velemajstor, čudesan nogometaš, ali i čovjek. Od Sinja do Splita 35 je kilometara. Od Sinja do Zagreba čak 409. No premda je Split tako blizu, Sinjanin Slaven Zambata, jedan od naših najboljih napadača svih vremena, 1959. nije završio u Hajduku, nego u Dinamu – piše Anton Samovojska.
Ovo je životna priča Slavena Zambate (80), veličanstvenog centarfora i velikog čovjeka.
Slaven Zambata (rođen 24. rujna 1940) već je 1959. bio ozbiljna zvjezdica. Nizao je pogotke u sinjskome Junaku i zapeo je za oko Splićanima. Bijeli su pozvali Zambatu da s juniorima Hajduka zaigra na turniru u San Remu. Slaven se tjedan dana pripremao u Splitu i iz tih dana pamti jedan fantastičan doživljaj.
„Baš se tada iz Bologne vratio Bajdo Vukas. Gradom se pročulo kako će on zaigrati za juniore u dvoboju s prvom momčadi. Stadion je stoga bio pun do vrha. Utakmica je završila 1:1. Bajdo je, po običaju, igrao sjajno. Namjestio mi je gol i pogurnuo me u još jedan zicer. Nisam bio loš na prvoj probi, a dobar sam bio i u San Remu. Kad smo se vratili iz Italije, sjeo sam s Bijelima. Obećali su mi svašta: ugovor, sobu u Splitu, upis na Pedagošku akademiju i prehranu u hotelu Marjan. Bili su to, u to doba, kraljevski uvjeti. Rekli su kako će mi se brzo javiti. Otišao sam u Sinj i čekao. Prolazili su dani, a iz Splita ni glasa“, pričao nam je Zambata.
Kako je Hajduk šutio, majka je prozborila: 'Sine, pakiraj se i upiši fakultet u Zagrebu'. Zambata je pošao u Zagreb i upisao Pravo (naravno, diplomirao je). Vijest da je Zambata u Zagrebu saznao je Mladen Delić, legendarni sportski komentator. Sinjanin Delić odmah je upozorio Modre kako je u Zagrebu napadač koji obećava i Zambata je došao na probu u Maksimir.
„Milan Antolković, Oskar Jazbinšek i prof. Miloje Gabrijelić dva su me mjeseca testirali i u studenome 1959. potpisao sam ugovor s Modrima. Nakon ilegalčenja u studentskim domovima, Dinamov direktor Otto Hofmann smjestio me u hotel Esplanade. Kad sam ušao u hotel, nisam znao kamo bih se okrenuo. Kakav luksuz. I –Dinamo“.
U Dinamu je odmah ušao 'u žrvanj'. Debitirao je s Vojvodinom. Bio je toliko žestok da je novosadskome vrataru Verešu slomio dva rebra. Potom je igrao s Hajdukom u Kupu, pa Zvezdom u prvenstvu. Čuvao ga je – Zebec! Međutim, stiglo je i doba kušnje. Igrao je malo za prvu, pa malo za drugu momčad da bi se 1962. učvrstio u prvih 11. Kako je nizao pogotke, 1962. je stigao i do reprezentacije.
Bio pravi nasljednik Wölfla i Jerkovića.On je bio rođeni golgeter. Bio je snažan i hrabar. Njegova je brzinska izdržljivost bila na najvišoj razini, imao je sjajan start s mjesta i odličan udarac, a izvrsno je čitao navike i namjere suparničkih braniča i lukavo čekao njihove pogreške. Zambata je u Dinamo stigao s odlikama, ali i manama. „Stoga sam radio dvostruko više od ostalih. Drugi su radili pet sklekova, a ja deset. Nosila me volja, hranila me želja i imao sam trenere koji su znali kako pomoći“.
Zambatu su 'brusili' i 'brusili'. Jednu od ranih utakmica igrao je s Beogradom na Karaburmi. Lipošinović je sjajno prošao po desnoj strani i uputio savršenu loptu na prvu vratnicu. Zambata je lako ušao ispred centarhafa i sa šest-sedam metara raspalio. Umjesto u mreži, lopta je završila daleko od prve vratnice. Trener Antolković nakon utakmice nije kazao ni slovo. No u Zagrebu, nakon prvog sljedećeg treninga, u času kad su se svi zaputili prema svlačionici, Antolković je zaustio: 'Zambata, molim vas, vi ostanite'. Dva tjedna Zambata je ostajao nakon treninga. Pola sata lopta je išla na prvu vratnicu, a on je utrčavao i 'namještao' nogu. Nakon dva tjedna žmireći je mogao postići pogodak. To je tako, to je zakon: talent je važan, ali bez usavršavanja nema koraka naprijed.
Igrao u sjajnim Dinamovim momčadima, a svakako je najpamtljivija: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl i Rora, koja je u finalu Kupa velesajamskih gradova 1967. nadvisila Leeds sa 2:0 i 0:0. S Dinamom, kao kapetan, osvojio Kup velesajamskih gradova 1967, igrao je finale Kupa velesajamskih gradova 1963. i osvojio je četiri Kupa (1960, 1963, 1965. i 1969). Dinamo je tih godina rušio Milan, Bayern, Celtic, Juventus, Benficu, Porto, Leeds, Feyenoord, Eintracht Frankfurt, Nacional Montevideo, Ferencvaros... No premda je bio odličan i igrao krasan nogomet, Zambatin Dinamo nikad nije bio državni prvak. Pet puta bio je drugi!
„Mi igrači prvi smo krivci zašto nismo bili prvaci. No veliki problem bio je i taj što je momčad prerasla klupsko čelništvo. Mi nismo imali logistiku, drugi jesu“, veli Zambata.
Bio najbolji u najvećim utakmicama, a osobito je blistao u Beogradu, u kojem je nanizao 25 pogodaka! Zambata je bio jedini igrač koji je postigao hat-trick u utakmicama sa svim momčadima negdašnje 'velike yu-četvorke' (Dinamo, Hajduk, Crvena zvezda, Partizan). Za reprezentaciju Jugoslavije postigao je 21 pogodak u 31 utakmici, a za Dinamo je odigrao 369 utakmica i postigao 269 pogodaka. Zambatina statistika je odlična, a mogla je biti i bolja da 1966. nije završio na operaciji koljena. Izvadili su mu dva meniska i bez njih je igrao još sedam godina. Kako je to bilo moguće, ni liječnicima nije bilo jasno.
Negda su nogometaši imali široke interese. Nisu putovali poput kovčega, već su gledali svijet oko sebe i donosili su kući vrijedne stvari. Zambata je bio prvi koji je u Zagreb donio singlicu 'Hit the Road Jack', veliki hit Raya Charlesa iz 1960. Zahvaljujući njemu, taj je hit odmah dospio u fonoteku Radio Zagreba.
Zambata, koji je matirao i Lava Jašina, možda i najboljeg vratara svih vremena, bio je uistinu čudesan nogometaš. Ali i čovjek. Iza sebe je ostavio neizbrisiv trag. Na ponos svima koji smo ga poznavali, na ponos Sinju i Dinamu, na ponos hrvatskom nogometu ...
PRENOSIMO Sportske novosti FOTO B. Boban
