NAJZNAČAJNIJI POSJET

Kolega i bivši član Izvršnog odbora Europske udruge sportskih novinara, Philip Baker, napisao je za „Inside the Games“ jedan tekst o povijesti olimpijskih igara i olimpijskoga duha u Japanu i posebno Tokiju kroz prizmu povijesnih boravaka predsjednika i budućih predsjednika MOO-a u tom gradu i zemlji – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Naslovio ga je sa „Zašto je posljednji Bachov posjet Tokiju možda najznačajniji“, pa sam se ulovio tog pitanja u današnjem vremenu, bez Philipovih prisjećanja povijesti. Thomas Bach se, naime, tijekom 4 tokijska dana iznimno trudio pojavljivati u što više svjetskih medija, šireći ideju o tome kako će Igara u Tokiju svakako i sigurno biti. Susret s japanskim novim premijerom, obilazak stadiona, sportskoga sela, fotografiranje u sportskoj sobi, pa čak i susret s protivnicima OI, sve je odradio u brzom i žestokom ritmu, ali sve kako dolikuje situaciji, s maskom na licu. Vjerojatno i s osmjehom ispod te maske. Iz svake sekunde njegove posjete iščitavalo se da Bach čvrsto vjeruje u Igre 2021. Ako ne vjeruje, onda je super glumac, treba ga zaposliti na West Endu ili Broadwayu.

Poruke su dosta jasne. Japanska vlada odustala je od nekakve čvrste karantene i potrebe da sportaši dolaze u Tokio 2 tjedna prije nastupa. Sportsko selo je dodatno opremljeno dodatnom specijalističkom opremom u medicinskom dijelu. Važna je poruka da se sportaši koji dolaze neće morati cijepiti, ali će se morati testirati. Previše bi zemalja, posebno s afričkog i južnoameričkog kontinenta moralo otkazati sudjelovanje da je cjepivo uvjet. Pitanje je hoćemo li se i mi u EU stići cijepiti do polovice srpnja, a kamoli oni. U idućim danima, najkasnije do početka veljače, znat će se najveći broj uvjeta za sve zemlje koje šalju sportaše na OI Tokio 2020. Ne, nije pogreška, brojka je 2020. Ne zaboravite, naime, da su svi promotivni materijali, uređenje stadiona i dvorana bili napravljeni s natpisom Tokio 2020, vjerojatno još potkraj 2018., pa bi promjena svega doista ubila financijski ionako nagriženu japansku prijestolnicu i cijeli Japan. Upravo zato Igre se i dalje zovu Tokio 2020.

Kod nas u Lijepoj našoj, dakako, ne bi nikakav problem bio raditi nove natpise. Mi samo 4 mjeseca prije Igara ionako ne bismo imali napravljeno ni desetinu natpisa, pa bi promjena godine bio manji problem. No, kako imamo određenih iskustava, to novo printanje svega naglo bi, vjerujem, poskupjelo za barem 230 posto. Znamo zašto. Plus što bi nositelj projekta svakako zaračunao zamjenu i uništavanje tih starih natpisa. Koji, jasno, nisu ni izrađeni, ne postoje, ali su zato već naplaćeni. Pa bi stavka „uništavanje“ bila organizirana i odrađena perfektno, za nekoliko sati, bez ostataka. No, nije o Hrvatskoj riječ sada, iako se u Hrvatskoj, vrlo hrabro, organiziraju međunarodna natjecanja s velikim brojem sudionika. Tekvondo baš ovih dana u Zagrebu, čak dva džuda u prošlih mjesec dana, u Dubrovniku i u Poreču, pa i bridge u Puli, boks uskoro u Zagrebu…sve su to vrlo hrabre odluke organizatora. I dok je, recimo, savez stao iza organizacija džudaških natjecanja, u tekvondou se to nije dogodilo. Premalo podataka znam, a da bih arbitrirao na jednu ili drugu stranu, no da je čudno – čudno je.

 

A nije čudno, nego je čudo to što rade naši tenisači. Mektić i Pavić, posljednjih godina znani po tome da su dio reprezentacije, osvojiše sve. Jedan naslov pobjednika zadnjeg ATP skupa u Londonu, drugi broj jedan na svjetskim ljestvicama. A iduće sezone planiraju (napokon) igrati zajedno. Čudo, kažem vam….

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno