NACIJA KOJA VOLI SPORT

Svaki, ili gotovo svaki hrvatski sportaš se barem jednom suoči s pitanjem „jesu li ovi hrvatski ljubitelji sporta uopće normalni?“ – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Evo, Filip Zubčić je u odličnoj formi, krenuo je dobro u sezonu nakon odličnih rezultata u prošloj, ali smo to primijetili tek kad je stao na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja. I tako u krug. Da ostanem u istom sportu, kad je Janica pobjeđivala, više nam u jednom trenutku nije bilo dovoljno samo da bude najbolja, nego smo bili nezadovoljni time što je drugoplasirana samo 14 desetinki iza nje, a nije barem 5 sekundi …

 

I onda takvoj naciji treba objasniti da je sport i te kako zahtjevan, da taj Filip u kontinuitetu osvaja odlične pozicije, da je cijela godina za njega dobra, da je dobar i kad nije zlatan. Očito, dakle, da dobro radi, da je mentalno jak, da je tjelesno spreman … pravi sportaš.

Kome ja to objašnjavam? Filipu i njegovoj ekipi, koji to ionako znaju? Ili onima koji jednostavno ne žele shvatiti da je za svaki veliki rezultat potrebna široka, solidna i kontinuirana, a brojna baza. Potrebno je puno klinaca u puno sportova. Jedini je problem što je u situaciji kad je Filip došao prvi i učvrstio se u ukupnim poredcima Svjetskoga kupa pri vrhu, postalo nevažno gdje on trenira i gdje bi trebali i mogli trenirati mnogi drugi. Da, prvenstveno oni koji nikad neće doseći razinu koju sad ima Filip i oni koji treniraju neke druge sportove. Odokativna odluka da u koroni mogu trenirati jedni, a da ne smiju trenirati drugi, stvorila je velike i brojne, u određenom dijelu i vrlo opravdane reakcije. Dvojici koji su se poigrali videom snimljenim u crkvi, šaljući samo poruku kako žele trenirati, čak prijete smrću! I mi smo, onda, nacija koja voli sport?

 

Pa dobro, treba li onda uopće Hrvatskoj sport ili ne? Odnosno, shvaćaju li ljudi u Hrvatskoj što vrhunski sportaš mora odraditi da bi bio na pobjedničkom postolju, a naročito na zlatnoj stubi, u bilo kojem sportu? I da na putu do tog zlatnoga postolja mnoga djeca otpadnu ili ostanu prosječni, što je sasvim zadovoljavajuće za svaku naciju, osim hrvatske.

 

Komunicirajući redovno s nacionalnim sportskim savezima, ovih zadnjih mjeseci osjećam laganu paniku. Ne samo korona, koja je ubrzala proces i ispraznila stadione i dvorane, nego je puno drugih elemenata dovelo čelne ljude hrvatskih sportova u poziciju da viču „upomoć“. Državne su strukture reagirale ovoga proljeća čak i podosta ozbiljno i pomogle su brzim i kvalitetnim vatrogasnim mjerama, ali ipak uporno zaobilaze dugoročno i zapravo jeftinije rješenje. Sve više pametnih ljudi koji vode hrvatske saveze shvaćaju da je sport široj publici jednostavno nevidljiv. 

 

Već sam spomenuo kako su u hrvatskoj košarci već i napravili plan da se podigne gledanost košarke, putem SPTV-a. Pri tom se ne radi o promociji NBA košarke, nego o promociji domaće, hrvatske košarke, kako muške, tako i ženske, kako seniorske, tako i juniorske, a pokatkad i mlađih kategorija. 

 

Nogomet je sjajnim konceptom HNTV-a riješio mnoge svoje promocijske situacije, iako i oni imaju problem vidljivosti na kabelu, ali sad je na ostalima red da probaju krenuti tom stazom. Dakako, u kancelarijama nacionalnih, prvenstveno loptačkih saveza, shvaćaju da ustupanje ili prodaja prava naplatnim kanalima nije i nikad neće biti rješenje za izlazak na pravu hrvatsku TV scenu. Na onu scenu koju svi, a ne samo 20% hrvatskih gledatelja vide, po mogućnosti besplatno. 

 

Sad postaje jasno da nisu svi u Hrvatskoj baš platežno sposobni osigurati nekoliko stotina kuna troška instaliranja kabelskih kanala i sportskih sadržaja.

 

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno FOTO 24 sata