Dijete rata otkriva svoj trnovit put do Hrvatske i status nove miljenice nacije: ‘Sve dajem za Hrvatsku‘

Dobar dan - ili dobro jutro - mlada damo, kakvo je stanje u Koldingu nakon četvrte pobjede na EP-u uoči subotnjeg sraza s moćnom Norveškom (18.15) - obratili smo se Ćamili Mičijević u petak oko podneva tražeći neku ekskluzivu iz tabora ženske reprezentacije koja gazi sve redom u Danskoj – piše  Predrag Žukina, novinar JL.

 

- Dugo smo već budne, no kako je riječ o Jutarnjem listu, reći ću - "dobro jutro". Kako je?! Bolje ne može biti. Ne, nismo poludjele, sasvim smo normalne iako smo sigurno "lude" u očima mnogih. Stvarno niti same ne znamo što se ovo događa, vjerojatno ćemo se osvijestiti tek kad dođemo doma. Svi kažu da igramo najbolji rukomet na turniru, slijeće nam tisuće poruka i poziva, ovo je sve kao u nekom snu.

- Kliknule smo, igramo dobro, osjećamo se međusobno, sve savršeno funkcionira. Koji je razlog? Sve mi se znamo godinama otkad smo bile klinke, igramo u reprezentacijama već godinama. Znamo se jako dobro i samo je sve to trebalo uklopiti na terenu. Nikad nije bilo ovako, živimo ovdje kao u nekom snu, kao u nekoj bajci. Samo da potraje, a znam da hoće. Uvijek smo bile klapa, no nikada nije bilo ovako.

 

- To nek kaže netko drugi, ja se neću sama hvaliti. Kažem, dugo smo zajedno, ja u svakom trenutku znam gdje je Valentina Blažević, osjećam i cure na crti, svaka od nas kao da u svakom trenutku zna što će one druge napraviti, gdje će biti. Ponekad se i ne obaziremo na dogovorene akcije, spontano izvedemo ono što je najbolje u tom trenutku. Evo, i protiv Rumunjske smo na kraju odigrale onaj cepelin. Sve je već bilo gotovo, pobijedile smo, a ta se akcija tako spontano odradila iako to nikad nismo trenirale.

 

- Istina je, uvijek smo bile kao jedno, no nikad kao sada. To se odnosi i na stručni stožer, na sve koji smo ovdje. Baš smo kao neka velika obitelj. Malo je čudno to s koronom, gotovo ne izlazimo iz hotela, takva su rigorozna pravila, ali to je možda i donijelo ovu ludu atmosferu. Vrata svih soba gotovo se i ne zatvaraju, osjećamo se kao u nekom velikom apartmanu.

- On je tvorac ovog našeg čuda, on je najvažnija karika. Protiv Rumunjki je i on sam počeo utakmicu malo nervozno kad smo lošije otvorile utakmicu (ludio je na trenutke - to mi možemo reći, nap.a.). Mi smo mu tu nervozu priredile pa sam mu prišla i rekla da nam treba smiren kakav je cijelo vrijeme bio. I smirio se, pomogao i nama i sve je završilo happyendom.

- Bit će puno teže, one igraju takav rukomet da ne pružaju nikome previše prilika. No, nećemo se odmarati ili kalkulirati. Idemo i protiv njih na pobjedu pa što bude. Neki govore da s njima trebamo bez opterećenja i onda se koncentrirati na Njemačku u zadnjem kolu. No, mi to sad ne možemo, mi i s Norvežankama idemo na pobjedu. Bolje da ih sada riješimo, nego da ih ostavljamo za finale. Šalu na stranu, bit će jako teško, no, ponovit ću, idemo maksimalno pa što bude.

 

- Trudim se, takva sam po prirodi, volim ljude, uvijek pokušavam biti pozitivna...

 

- Ne znam, ne treba trčati previše i gledati unaprijed, idemo polako, korak po korak. Možemo proći i bez boda u nastavku, u teoriji nam je dovoljan jedan bod, no ne gledamo tako. Ponovit ću, ovakve kakve smo sada idemo uvijek na pobjedu. Gladne smo uspjeha.

 

- Dužne smo, i ja se osjećam dužnom. Pozvana sam kao klinka prvi put za EP 2014. u Hrvatskoj, igrala sam i 2016. u Švedskoj na EP-u, ovaj zadnji u Francuskoj propustila zam zbog ozljede i operacije. Cilj nam je plasman na sljedeći SP, valjda ćemo to sad uspjeti jer ovim boljim plasmanom na EP-u dobivamo lakše suparnice u kvalifikacijama za SP. Za Igre ne treba govoriti, to je san svakog sportaša, nadam se i tome, no o tome kad za to dođe vrijeme. Neću ništa obećavati, to se radi na terenima.

 

- Što bi bilo kad bi bilo, odgovor na to pitanje nikad nećemo znati. Bilo bi isto sve OK, naravno da one nedostaju, no što je, tu je. Fali mi moja Ivana Kapitanović, da je i ona tu na vratima uz Teu Pijević pa da imamo jaki iskusni vratarski par, tko zna što bi bilo. Ne treba se time zamarati, nismo li dobre i ovako?!

- Istina je, to je moja majka znala, predvidjela je da ću biti takva. I onaj "nick" s Instagrama "Ćana bez mana" se u to uklapa. To je nastalo slučajno, sad mi se sve više sviđa. Šalim se, "Ćana" su me zvali samo ukućani, sad me mnogi tako "prepoznaju" i zovu.

- Mnogi me sad pitaju, mnogima je čudno. Kao dijete rata sam stjecajem tih ružnih okolnosti rođena u Njemačkoj, vratili smo se u moj Mostar gdje sam bila do svoje 15. godine. U potrazi za klubom došla sam u Rijeku koja je i sad moj drugi dom. Tako je i sada osjećam jer sam tamo stekla mnoge prijatelje. Dobila sam poziv za hrvatsku reprezentaciju jer ženskog rukometa u BiH praktično i nema. Objeručke sam to prihvatila, nisam požalila i uvijek ću davati sve za Hrvatsku koja je sad također moja država. Za ovu sam reprezentaciju uvijek davala sve od sebe kao i za svaki klub. To mi je velika čast i nadam se da ljudi to vide...

 

 

 PRENOSIMO Jutarnji list FOTO Bo Amstrup, Stanko Gruden/KOLEKTIFF