DIEGO IZ DRUGAČIJEG KUTA: Ekskluzivna knjiga o legendarnom Maradoni

Za sve istinske ljubitelje nogometa ‘Maradona mali zeleni‘ je novo ekskluzivno štivo na kioscima Tiska, iNovina i Tisak media centrima – piše Robert Šola, glavni urednik SN.

 

Zvonimir Magdić Amigo bio je osebujan novinar posebno zaljubljen u južnoamerički nogomet. Za Maradonu je prvi puta čuo još 1975. kada je Diego ima tek 14 godina. Prvi ga je put uživo gledao 1980. u Beču. I od tada je 'gutao' sve tekstove koje bi pronašao o Maradoni, a i argentinski nogometni čarobnjak brzo se sprijateljio s Amigom, prepoznajući njegovu ljubav i privrženost talentu kojeg mnogi u svijetu još nisu uspjeli doživjeti. Maradona i Amigo susreli su se još nekoliko puta i Maradona mu je uvijek davao posebnu pozornost.

 

Stoga je knjiga "Maradona mali zeleni" koju već možete potražiti na kioscima Tiska, iNovina i Tisak media centrima za samo 49 kuna doista posebna jer donosi priču o Maradoni iz jednog drugačijeg kuta. Je, to je biografija, ali i to su dojmovi novinara koji ga je obožavao i doživljavao drugačije od ostalih. U knjizi ćete pronaći Amigova svjedočanstva o susretima s Maradonom. pronaći ćete i svjedočanstva Maradoninih suigrača i suparnika, o tome kako je odrastao u Argentini, zašto se nije dugo zadržao u Barceloni i kakav mu je život bio u Napulju.

 

ČITAJTE I UŽIVAJTE ...

 

 

"Ja sam mu, Diegu Armandu Maradoni, prvi nalijepio na čelo denikenovsko-interstelarnu naljepnicu. Točno šest godina prije! Prvi. Gdje je bio taj moj susret treće vrste s ‘malim zelenim’? Gdje? U nekoć carskom Beču. Austrijski su novinari igrali svoju utakmicu godine. Stotz, sa svojim ‘Österreicherima’ i tada, još uvijek prvak svijeta, Menottijeva Argentina. Prisutnost malog čudovišta već je imala ‘registraturu’.

 

S Ottom Barićem i njegovim beemveom, na putu za ‘Prater’, svratili smo u glavni stan austrijske državne nogometne momčadi u športskom centru. Otto je tada trenirao Sturm u Grazu. Ja se dobro sjećam igrača Stotza, mišićava, proćelava, žutog srednjaka Austrije, a Otto je njegov dobar znanac. I prijatelj. Veli mi Otto Maximale: ‘Dođi, na putu za Beč, idemo do Stotza’. I to nikada neću zaboraviti. Kaže nam Stotz, ljubazan, susretljiv, uz pivicu: “Bio sam prije tri dana u Londonu. Gledao sam Argentince. I vidio Maradonu...” Moj skok: “Her Stotz, Maradona... zna li?” Plave su oči vodenasto plutale na proljetnom suncu. A onda bljesak. Razvukao je usne; smijeh mu je bio grohot. Iz dubine, nepatvoreni. Očito, bio je ‘obasjan’. Odozgo. “Maradona? Vidio sam Pel?a sedamnaest puta; fenomen. Ali ovo, što je ovaj mali Maradona izveo na Wembleyu, u prvih 45 minuta, ne, to nisam nikada vidio. Niemand!” Niemand, onako oštro; soldatski. I sada, vrhunac. Stotz vadi ‘garanciju’. Ni to ne pamtim. Nikada prije. Sjetio sam se Di Stefana koji mi je jednom rekao: ‘Nikada ne bih mogao garantirati ni za koga. Garantirao sam samo dva puta: za Riala dok sam bio igrač Reala i za Valdeza dok sam bio trener Valencije. Poslije toga nikad više’. A sada, meni i Bariću, čovjek jamči. Svojom vlastitom glavom. Što? “Ako dođete danas poslijepodne na Prater, sami ćete se uvjeriti: Maradona ist wunderbar.” Jurnuli smo u Beč. Potrčali na Prater. Sedamdeset tisuća ljudi. Parada. Austrijski su športaši godine, junaci dana. Cvijeće, plakete, nagrade. Freulein crvenilom istaknutih obraščića, s ljupkim kušlecima. Pljesak koji ne jenjava.

 

Sreo sam i kolegu Zlatara. Na tvrdim smo debrecinkama, s hrenom. Uf! S nama je i Blagoje Vidinić, Skopljanac, vratar, rimsko olimpijsko zlato, sedamdesete izbornik Maroka; u SR Njemačkoj ‘74., ‘zelenih leoparda’ Zaira. Sada, na ovoj bečkoj paradi, predstavnik ‘Coque Sportif”. On opskrbljuje i Argentince. Veli mi Zlatar: “Ovi sada luduju, što će biti kad istrči Diego!” Pero ga zna. On ga je vidio prvi, (ja sam prvi za njega čuo od Rudolfa Kralja) još onda, kad je ušao, prije Mundiala ‘78. u krug izbornika. I u pohranjenim zapisima dijeli malome sve moguće pohvalnice.

 

I točno: čim je Maradona istrčao na Prater — ‘ludnica’. Argentinci i Austrijanci, na centru, a lopta? Nema je. Tko će po nju? Jasno, najmlađi: Maradona. Austrijanci su bili jaki, sa svim svojim ‘strancima’: Kreutz, Parits, Pezzey, sa svojim asovima: Prohaska, Konzilia. U tehniciranju prije početka, sjajni. Veli mi Barić: “To je ona visoka tehnika s kojom su nas, nekada, (Puschner — op.a.) učili nogometu”. Klimam glavom, ali sav sam u Maradoni, koji trči do klupe, uz atletsku stazu, po loptu. I — prasak stadiona. Diego je zgrabio loptu, izmijenio korak, udario je nekako neobično, izmislio malu vragoliju, prodao prvi štos; ljudi su ustali. A lopta krotka, stajala je na čistoj točki centra. Velika je predstava počela — prije predstave! Sve poslije toga jedan je san! Pet argentinskih komada, briljantna kombinatorika, tri gola Diega Maradone. Ne znam gdje je onaj momak, lijevo krilo, Ischia. Sjajan. Mislim u sebi: Zebec!! Duga koraka, lakonog, brz. Pucač. S Diegom na lijevoj strani: ‘napast božja’.

 

Noć je duboka. Duhovi su davno ‘na terenu’. Samo što nije odzvonila ponoć.

 

Na prvom katu ‘Interkontija’, večera. Argentinci. Ne bučno. Prvaci svijeta i jedna petica: manje ili više. Čestitam Menottiju, visokom ‘pomoćnjaku’ Pizzarotiju. Nema našeg Kralja. Ostao je u New Yorku. Komplimentiram starom Maradoni. Da, Diegovu ocu. Nije ga bilo u Bernu, sad mu je sin standardni reprezentativac i on je s malim. Očito mama Tota ne želi da mu išta uzmanjka. Menotti je Menotti, ali papa je papa! Chitoro. Naslonjeni su na balkon, Cyterspieler, plavokosi, čupavi, Diegov menedžer i — sav sretan, guste crne kose, nasmiješen, bijelih zubi — zlatni patuljak, Maradona. Ne bilježim, sve pamtim. Moj drugi intervju. Drugo ćaskanje s Diegom. Jer to nije klasika: ‘ja — on’. Ne! Slobodni razgovor koji će dobiti novinarsku formu dijaloga. Jedna divna večer, jedno senzacionalno nogometno bečko poslijepodne.

 

Kako je Maradona u prvoj minuti skočio u zrak i preda mnom i Barićem, kao da je ‘njušio’ da ima svoju publiku fanatika, loptu za koju su svi očekivali da će udariti glavom on šalje u for, trideset metara — prsima! Neviđeno! A poslije toga — tango. Tango argentino. Pun figura. Poteza. I golova. Tri su Diegova, sve skupa — pet! Austria — Ar­gen­tina l:5! Superspektakl. Prije početka prošli su kroz slavoluk, poslije na ramenima zanesenjaka: Argentina. Maradona je opčinio sve. Stotz se samo smiješka. Njegova je ocjena dobila puni ton, uživo! Ja sam bez daha. Baterije su pune, nabijen sam idejom. Treba je ispaliti. Jutro? Gdje si! Sa starog ‘placa’, iz drevnih svlačionica Sturma, bacam u brzoglas dvadeset dva reda, ni jedan više, zbijenih misli. Moj portret Maradone. Trans stvaranja. Živa kreativnost. Već sutra, a ja još neću biti doma, Maradona će, mislim si, jer sam idealist, imati svoj publicity. Pisat će u naslovu: ‘Diego, jesi li ti mali zeleni?’ Jer je to moj istelefonirani naslov.

 

Od velike ‘črčkarije’ — ništa. Kupujem, ostavljajući elegantnog, vijugavog ‘bečanina,’ ‘Sportske’, na zagrebačkom kolodvoru. Okrećem onu, nekada slavnu Škrtićevu stranicu međunarodnog športa. Ruke mi drhte. Jer uvijek je pitanje: Je zišlo ili nije? Ne! Nije. Nema ni riječi o Maradoni. O Prateru. Nema mojih dvadeset dva retka koje sam točno odvagao, bojeći se isključbe. Nemoguće! Da nije daktilografkinji zakazalo srce? Nije izdiktirala u stroj ‘Diega’! Strepim. Suza u oku. Je li me sram? Nije! Jednostavno, ubijen sam, u pojam. Jer gledati Maradonu baš i nije, kaj god...! A, imati sreće i vidjeti njegov cirkus, još manje. U svom bijesu mogao bih doseći brojna pjevanja Ariostova Orlanda.

 

U redakciji, gledaju me kolege široko. Neki opći smiješak, gotovo Leonardove Gioconde, vuče se hodnikom. Sjedam za stol. I čujem iz prikrajka, curi: ‘Kaj je, Amigo, a, ‘Mali zeleni’...’ Očito, zafrkancija. Mislim: znači ‘zeleni’ je tu, u redakciji. I to je već nekaj. A, zašto ga nema u listu? Nije li ono isto, sto puta ispucano: ‘A, tko to razumije, kaj ste vi napisali.’ Zlatko Stojanov, moj dragi ‘frend’ iz formacije koju je prozvao, mene i Topića, uz lupetanje o stol za jednog socijalističkog zbora radnih ljudi (ludih — op.a.): ‘Ja sam Srbin’ — bez ičijeg upita, Jovan Kosier, da, Zlatko mi objašnjava: “To je bila komedija u redakciji. Članak je totalno ismijan. Kretenizam.” (Zlatko je vrlo ilustrativan - op.a.). Nošen je po čitavoj redakciji kao puni promašaj. I, jasno, nije objavljen. ‘Ne, ne bute ga čitali: niš’ od tih ‘zelenih’. Mi smo čvrsto na zemlji, uz partiju i Tita!’ (Mislim si i — Staljina!)

 

Nitko ne govori, ali ja čujem. Kolega zbija šalu. Urednik Miro Rede, koji kuži stvar, miroljubivo veli: ‘Drugi put’. Ema Škrtić traži tipizirani izvještaj s utakmice Argentinaca i Austrijanaca. Izvještaj! Ljudi! Pa, sve je zbijeno u ‘Maradoni’ (kao što će to biti i na Mundialu u Meksiku). Reporter bez reportaže. To je velika tuga. Tražim, u prosvjedu, svoj vlastiti tekst. Nema puno riječi. Vic bez slike: ‘Kod glavnog urednika’. Zvone Mornar, majstor pera, drži na stolu ‘inkriminirani’ napis, ispod oka vidim, točno svojih dvadeset redaka, i velikim slovima, baš ovako ‘MALI ZELENI’. Imam i preporuku ‘velikog šefa’: “Spremite to, i objavite to jednog dana u nekoj knjizi, ovo nije za dnevni tisak. Fantazija.” Fantazija? Ne! Zbilja. Ili bolje: istinita fantazija. Ja sam bil’ tam. I Bečani. I Barić: wunderbar!"

 

 PRENOSIMO Sportske novosti Foto: Nenad Dugi/CROPIX