EN
HR
Vrhunska hrvatska bivša rukometašica, Maida Arslanagić, je u svojoj kolumni na Idex.hr napisala gotovo identično što i ja u prošlotjednom svojem obraćanju vama, pa mi je to baš dobro sjelo. Očito je da među sportaši(ca)ma kola isti osjećaj prema hrvatskom navijačkom puku i duboka žalost što se sjajan rukomet ne vidi i u Hrvatskoj bolje i više – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.
No, kako se sportom nitko ne bavi samo i isključivo zbog novaca ili slave, dobro je da u Hrvatskoj sporta još uopće ima. Iz sličnoga okružja, od Andreje Kobetić (Penezić), dolazi razmišljanje o pojavnosti sporta na nacionalnoj televiziji. Pri tom se spominje samo jedna nacionalna televizija, kao ona koja bi morala imati prijenose hrvatske rukometne ženske reprezentacije. HRT, jasno. Ja bih dodao da bi oni, kako ja to vidim, trebali imati prijenose svih hrvatskih reprezentacija, bez ikakve zadrške. Jasno, ako ne mogu, neće ili ne žele, ima drugih rješenja! Da nešto razjasnimo; meni je jasno da rukometašica koja već godinama zarađuje sportske novce u Mađarskoj ne može i ne mora znati da postoji nekoliko nacionalnih televizija u Hrvatskoj, da je i SPTV nacionalna televizija, ali me ponekad iznimno frustrira kad to isto ne znaju ni predsjednici ili glavni tajnici hrvatskih sportskih saveza koji su prije točno 10 godina potpisali da žele svoju televiziju!? I imaju ju….
Da, naravno da je HRT prvi, naravno da je i pitanje prestiža biti tamo izravno ili barem u snimci, ali je postalo pitanje nasušne sportske potrebe biti uopće na televiziji, posebno ako se ne radi o kablu kojega gleda 300 ljudi, nego o nacionalnom sportskom kanalu, o kanalu vidljivom u 96% domaćinstava Lijepe naše, najgledanijem sportskom kanalu u Hrvatskoj, 6. po gledanosti u cijeloj Hrvatskoj, među 130 i nešto kanala čija se gledanost svakodnevno prati! O SPTV-u!
Jesam, naravno da sam subjektivan. U trenutku kad Država olako, bez ikakve provjere, daje ogromne popuste na cijenu emitiranja nacionalnim kanalima koji ekran zatrpavaju turskim sapunicama, upitnim zabavnim sadržajima, kvazi mršavljenjima uz kamere i povremenim sportskim izletima, očito ju ne smeta da su vlasnici tih TV kuća svi redom izvan granica Hrvatske. Televiziji koja je besplatna, koja je u 100% hrvatskom vlasništvu, u vrhu hrvatske TV ponude i koja promovira ne samo hrvatski proizvod, konkretno sport, nego i desetke malih, nezavisnih hrvatskih TV produkcija, to isto ne želi dati. Ne želi. Objašnjenja, barem suvislog – nema!
Imamo mi na SPTV-u sreću da nam je Hrvatski olimpijski odbor dao zadaću da za kraj godine snimimo TV priču o najboljim sportašima, trenerima i organizacijama u Hrvatskoj, dobitnicima godišnjih nagrada i priznanja HOO-a, jer zbog korone gala priredbe neće biti. U tom prekrasnom kolopletu sudbina i sportskih priča koje ovih dana snimamo, lijepo je vidjeti da hrvatski sport i u 2020. živi i pulsira pobjedničkom energijom, unatoč svim zaprekama koje mu ne samo korona, nego prvenstveno sustav stavlja umjesto olakšavanja života. Ponavljam se, znam, ali valjda se treba stalno ponavljati i stalno ljude uvjeravati, a posebno one koji o sportu odlučuju, da je osim na SPTV-u, hrvatski sport, momčadski i pojedinačni, vrhunski i rekreacijski, dječji i veteranski, bilo koji, nevidljiv hrvatskom čovjeku. A svaki Hrvat od svoje plaće svakoga mjeseca odvaja novce, kroz porez, neki i kroz kladionice, da hrvatski sport opstane? A ne mogu ga vidjeti?
Imati sportski kanal na raspolaganju 24 sata dnevno, a ne ga iskoristiti i ne pomoći sportu da se na takvom kanalu, koji vidi 96% Hrvatske, besplatno vide…to je ravno promašaju penala koji se puca bez vratara na vratima.
PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno
