DVOLIČNOST

Mogao bih sad razglabati o tome jesmo li svi postali dvolični ili nas je korona u dogovoru s potresima naprasno gurnula u područje dvoličnosti, ali događaji proteklih dana me nagone da o tome pišem – piše Jura Ozmec. glavni uredni SPTV.

 

Da, povezano je i sa stanjem u Sjedinjenim državama, potpunom kaosu, kako političkom, tako i medijskom. Moguće je i da je sama riječ „dvoličnost“ zapravo nije dobra, nije prava, moguće da postoji neko drugo objašnjenje, drugačija definicija svega? Pri tome mislim prvenstveno na domaće medije, ne na pojedince. 

 

Pojedinci u Hrvatskoj su i više nego dvolični, čak trolični – jedno misle, drugo govore, treće rade. Srećete ih ili viđate na TV ekranima svakoga dana, pa ih ne moram precizno definirati. Zato je ova ipak naizgled dvoličnost hrvatskih medija zanimljivija, jer se počela događati (i) u sportu. 

 

Dakako, cijenim i poštujem stav da se radi o različitosti mišljenja i o slobodi izražavanja, pa je kao takva navodno čak i nužno potrebna, ali je svejedno pomalo čudno vidjeti na istim stranicama pojedinih portala, ili listovima novina, u TV i radijskim minutama zapravo u osnovi baš dvoličan stav prema npr. održavanju Snježne kraljice. S jedne strane nije se ni trebala održati, kažu trebalo ju je odgoditi još nakon onog zagrebačkog potresa, svakako nakon banijskog, a malo dalje svi slavimo ogroman i neviđen uspjeh čak 4 hrvatska skijaša u drugog vožnji. A i jedan i drugi stav imaju svoja čvrsta uporišta u činjenicama i oba su vrijedna i dobra. Kako o tom događaju imam vrlo specifično mišljenje već dugi niz godina, ipak se moram zapitati bi li uopće naših 4 skijaša došlo u priliku ući u drugu vožnju da se sve nije dogodilo na Sljemenu? Vjerojatno ne bi. Pogledajte Adelboden. Ali, gledajući sa strogo sportskog aspekta, 4 plasmana u drugu vožnju je samo dobitak hrvatskom sportu, bez obzira ima li korone ili nema, pa u konačnici i nevažno je li u Zagrebu ili u Adelbodenu. Sport je sport i kao takvog ga treba maksimalno zaštititi. Uvijek. Posebno kroz zakone.

 

Državni tajnik Tomislav Družak je u našoj emisiji „O sportu sportski“ najavio novi Zakon o sportu. Radna skupina je formirana prije 2 mjeseca, radi se na osnovi postojećeg Zakona iz 2006, modificiranog nekoliko puta i na osnovi napisanog, ali bunkeriranog prijedloga napisanog tijekom 2019. Jest da nas je baš u tom trenutku dok smo pričali zaljuljao jedan od banijskih potresa, ali vjerujem da ni majčica zemlja ne može još procijeniti o čemu će zakon najviše govoriti i kako će izgledati, dakle ne vjerujem da se priroda unaprijed pobunila protiv istoga. Jasno, ako u radnoj skupini za izradu zakona sjede mahom predstavnici momčadskih sportova, čak trojica iz vaterpola, ako nisam nabrojao previše pravnika i ako je cijela priča pomalo u sjeni korone i potresa, postavlja se pitanje kamo nas to vodi. Ipak, dajmo im vremena da se objave prije nego li krenemo secirati red po red prijedloga. Dakako, kad mi god netko spomene zakon ili smjer razvoja hrvatskoga sporta, prvo mi na pamet pada ona čuvena tuđmanovska teza o samo 4 sporta u Hrvata. Istina, ta je teza malo popravljena prije nekoliko godina, kad se promijenila samo brojka i došlo se do „čak“ 8 sportova koje Hrvatska može i treba financirati. Novi zakon će nam pojasniti ide li se opet u tom smjeru ili će se uvažavati raznolikost hrvatske sportske zbilje, posebno recimo 10 medalja iz Rija u kojoj je samo jedna bila momčadska.

 

Na kraju, je li to dvolično, zagovarati istodobno široku lepezu hrvatskoga sporta i financijski rez istoga? Vjerojatnije da je to ipak stvar realnosti hrvatske sportske zbilje, ali samo uz čvrste početne kriterije, koje bi novi zakon morao donijeti. Samo ne na brzinu i poskrivečki …