DOLAZI VRIJEME

I dok sportski kibici u nedostatku jutarnje kave putem društvenih mreža, kratkim razgovorima po parkinzima ili u haustorima, razglabaju o rukometnoj zagonetki zvanoj hrvatska muška reprezentacija, manje se bave vaterpolom. A vaterpolisti čine čuda. Čak 3 kluba s oznakom HR su se plasirala u završnicu Regionalne lige. Tri od četiri! – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Ponekad doista izgleda da su neki sportski uspjesi manje medijski praćeni, ponekad doista i jest tako, a ponekad o nekim uspjesima saznaju samo vrlo pažljivi čitatelji specijalističkih novina ili portala. I dalje nije nikakva tajna da Hrvati vole samo uspjehe, a najdraža su nam zlata. Put do postizanja uspjeha manje je važan. Ponekad ljudi čak više znaju o nogometnom klubu u Kini u kojega je otišao Slaven Bilić nego o rukometašicama Lokomotive i njihovom plasmanu u četvrtfinale Europskoga kupa. No, to je sve normalno, ne treba vas zabrinjavati ako vam je zanimljivija treća boćarska liga od prve košarkaške. Nemojte tiho jecati u vlastiti jastuk ako ne znate početni sastav hokejaša Washington Capitalsa ili onu osmoricu koji su za Hrvatsku u Sydneyu izveslali olimpijsku medalju, plus kormilar. Nemojte se, dakako, brinuti ni ako ih znate napamet, bez podsjetnika. Sport i jest takav da privlači onu našu stranu s kojom stvaramo umu određenu distancu, odmor, odmak od ponekad naporne i monotone svakodnevnice. Sport i postoji zato da nam pomogne u smirivanju tenzija, opuštanju napetosti najčešće preko vikenda. No, sport nije tu da bi služio za podcjenjivanje onoga drugoga, vrijeđanje, omalovažavanje, ponekad i agresiju, pa i otvorene fizičke napade. I zato moramo početi djelovati na najmlađe među nama da shvate da u sportu leži ljepota, a ne agresija, da je sport putokaz za život, a ne niz uvreda, da u sportu treba uživati, a nikako ne prizivati i priznavati samo i jedino zlata.

 

U trenucima kad se za hrvatski sport kreira novi zakon i time postavljaju granice budućnosti, važno je to sve znati. Pretpostavljam da će jedan od kriterija za neke nove tablice uspješnosti i kvalitetu sporta u Hrvatskoj biti i uloga medija, ali i utjecaj na mlađe naraštaje, tradicija, broj medalja i još dvadesetak sličnih. Oko kriterija se svi možemo složiti, no samo oni koji stvaraju zakon morat će ih posložiti. Naime, ako npr. kreiranju medijskoga praćenja odredite tablicu od 10 do 50 bodova koji sudjeluju u nekom konačnom sudu, a s druge strane tradiciji dodijelite npr. 100 do 500 bodova, jasno je koliko vam je tradicija važnija od medija. Neki sportovi će, baš zato, pokušati dokazati da su mediji u Hrvatskoj važan faktor, drugi će se tome odupirati. U konačnici, što to znači - medijsko praćenje? Ako idemo po svakodnevnom sudjelovanju sportova u medijima, nogomet možemo odmah staviti na prvo mjesto. A koji je onda sport u Hrvatskoj na drugom mjestu? Iskreno, ne znam ni ja, a i po čemu to mjeriti? Po broju naslova na portalima i novinama ili po broju minuta na radiju? U cijeloj će priči do svojega dijela kolača svakako htjeti doći npr. gluhi sportaši ili akademski klubovi. Kako njih vrednovati?

 

Kad sve to imate u vidu, uz poruke da sport treba njegovati i maksimalno uključivati djecu u njega, misao koja zakonodavcu, na žalost, nije strana, da Lijepu našu svedemo na samo 8 ili 10 ili 20 sportova zvuči grozno. Ne zbog konačnog cilja i nekakve svjetske ili olimpijske medalje, nego zbog stotina klinaca koji će vrlo brzo morati otpasti iz recimo nogometa, a neće imati kamo otići nakon toga, nego se prepustiti bijesu, distanciranju i samosažaljevanju. 

 

Možda i nečem gorem …