PORUKA

Ne znam koliko ste, krajičkom uha, uspjeli načuti o problemu kojega ovih dana ima Pino Gjergja, ali nije mu lako. Naime, proglašen je krivim jer je prije nekoliko godina, kao direktor košarkaškog kluba loše poslovao. To bi bilo ukratko, neću u detalje jer su sad nebitni – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Bitno je da svi sportaši jednom shvate da ako su dobri ili čak najbolji, ako su svjetski prvaci ili olimpijski pobjednici, ako znaju i razumiju košarku, skijanje, plivanje itd…to ne znači da znaju išta o sportu ili o životu. A mnogi od njih , pa i meni dragi Pino, to ne shvaćaju nego se navuku i, pokatkad, postanu žrtvena janjad. Ili, još gore za sport, provode odluke o kojima pojma nemaju i sportu u cijelosti nanesu više štete nego koristi. To može biti svjesno, a vrlo često je to nesvjesno, posebno ako vjeruju ljudima koji ih krivo savjetuju ili „prijateljski“ usmjeravaju.

 

Sportaši ne odrastaju kao ostala djeca. Vrhunski još manje. O njima se stalno brine netko drugi, jer iz njih stalno izvlače „zadnje atome“ i od njih konstantno zahtijevaju medalje, medalje i medalje. Ako sami ne krenu u smjeru izgrađivanja svoje budućnosti još dok slave olimpijsku medalju, teško će se snaći čak i kao vlasnici birtija, a kamoli na važnim i bitnim mjestima kao što je direktor kluba ili recimo doministar. Dakako, čast iznimkama. Ovi prvi koje netko, jer mu to izgleda baš „zgodno“, baci u ralje života, najčešće izgore, pa zdušno pozdravljam sve akcije pod radnim nazivom „… poslije sporta“, kako bi se tim divnim mladim ljudima omogućilo da se bezbolno vrate u naš svijet i u njemu, baš zahvaljujući svojim sportskim navikama, uspiju. Takvih je primjera, u prvom redu postepenog rasta, učenja i izgrađivanja u „normalnom“ svijetu barem u Hrvatskoj strašno puno. Pa većina tajnika klubova ili saveza, direktora u sportu i sličnih mjesta, uključujući i predsjednička, došla je iz sporta i kroz sustav se polako izgrađivala do današnjih pozicija ili do nekih budućih još boljih pozicija, pa i onih u međunarodnom sportu. Postepeno. Ne, ne ciljam ni na koga određenog, iako bih lakoćom mogao, nego razmišljam kako je lako nekoga optužiti, a da si je, zapravo, sam kriv jer nije razumijevao svijet oko sebe, jer se bavio, ili bavila sportom većinu svog života i jer je vjerovao / vjerovala nekom političaru, „prijatelju“ ili lošem odjeku glasa javnosti.

 

U međuvremenu smo, napokon, dobili svotu koju će država ove godine dati sportu, kako olimpijskom, tako i paraolimpijskom, akademskom, gluhima, školarcima, svima. Radi se o 224 milijuna kuna. Kao i svake godine, čekali smo dugo, na kraju su svi sretni što novci postoje i što je uopće nešto odlučeno. Dobro, ispravit će me odmah picajzle, još nije „sjelo“, tek je potpisano, ali to je ipak samo pitanje tehnologije, zar ne? Naime, jest da je HOO (a za te novce najčešće i pitamo) dobio vrlo lijepih 185,4 milijuna kuna, dakle najveći dio, no isto tako je činjenica da hrvatskim olimpijskim sportašima u idućih godinu dana slijede čak dva putovanja na olimpijske igre, u Tokio i Peking. A i paraolimpijci i gluhi sportaši imaju svoje Igre u ovoj i početkom iduće godine. Zbog korone, nitko od njih nije previše blizu našim osjetilima, ne pratimo ih prerevno, jer hrvatski mediji, a posebno „plati pa gledaj“ kanali baš ne ciljaju previše hrvatske sportaše. Ono malo priča na SPTV-u ipak nije dovoljno. Upravo zbog toga, za nadati se je da i dio onih državnih potpora turizmu i sportu od 1,5 milijardi kuna neće baš sve završiti u turističkom sektoru, kako bi i sportaši mogli poslati svoju jednostavnu poruku o uspješnosti hrvatskog puta. 

 

Poruka se zove: olimpijska medalja.