BEZ POGOVORA

Čitam baš kako ljudi, a i moji kolege s nekom čudno toniranom sjetom i žaljenjem pozdravljaju Blankine uspjehe zadnjih puno godina. Skoro pa se od nje opraštaju zauvijek, umjesto da realno prihvatimo činjenicu da svakom vrhunskom sportašu, pa i Blanki, dođe jednoga dana vrijeme da kaže – neću više prosipati svoje zdravlje, koncentraciju, novce, živce, obitelj i sve ostalo na sport – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Blanka je odlučila prošloga tjedna da nam svoju odluku i objavi. Kapa dolje, fer i korektno, ako ne samo zbog javnosti, a onda zbog sustava sporta, koji je kod nas iznimno podložan politici i nekoj populistici, umjesto brojkama i činjenicama. Realno, Blanka je previše zadužila hrvatski sport, a da i ona i oba njezina trenera ne bi na tome gradili i neku plaću, stipendiju, stručnu potporu, zovite to kako god hoćete, barem neko vrijeme. Realno, mislim da je to vrijeme taman isteklo s ovim Blankinim priznanjem. Ako ste ju i vidjeli, svjesni ste da već neko vrijeme niti ne trenira. No, najavljuje da ostaje u sportu! To je pravi dobitak i rečenica na koju se odmah trebaju uloviti i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza i stručno rukovodstvo splitskoga sporta, HOO, a možda i Ministarstvo turizma i sporta.

 

Nisam ovo napisao bez veze, stvarno tako mislim, ali ne da kao neke sportašice iz prošlosti odmah postane šefica cijelog ili nekog dijela hrvatskoga sporta, nego da joj te institucije, barem jedna od njih, pomognu da shvati kako zapravo sport funkcionira i kako se u hrvatskom sportu preživljava, odnosno dolazi do rezultata. Naime, lako je Blanki bilo „samo skakati“, kad je tata Joško trčao po gradskim uredima i svakodnevno telefonirao ekipi u HOO-u, nakon što je pilio utege ili postavljao sprave po raznim potkrovljima u ranu zoru ili do kasno u noć, a Bojan bivao uz nju na treninzima ispravljajući do iznemoglosti moguće pogreške ili ju tjerajući na „još jedan pokušaj“. Pri tome Joško sigurno nije opterećivao svoju nadarenu kćer s detaljima, niti joj je Bojan objašnjavao otkud avionske karte ili nove strunjače na skakalištu. Nije joj Joško, ponekad, čak ni dopuštao da danima prije velikih natjecanja komunicira s novinarima, ako se sjećate. Nije to baš bilo lako s njima tada, ali….

 

Rastući u takvom „balonu“ jednostavno nije ni mogla naučiti kako funkcionira hrvatski sport, pa čak ni samo atletika. Ako joj je trebalo ptičjega mlijeka, našlo se. Ne omalovažavam Blanku, jer sam proveo puno ugodnih godina sjedeći na nekoj tribini dok je ona dolje na tartanu osvajala olimpijske, svjetske i ine medalje, pa i iz ogromnog broja intervjua s njom znam da je snalažljiva i da vrlo brzo uči. Samo konstatiram činjenično stanje. Dakako da je posljednjih godina, svjesnija svega u svojem sportu, s manje treninga i više vremena za otvaranje prema svijetu oko sebe krenula u život i sasvim se dobro snašla, pa ne sumnjam da bi, kad je već odlučila ostati u sportu, vrlo brzo polovila konce. Samo ne odjednom na funkciju, jer to je, populistički, baš postalo jako često u hrvatskom sportu i malo šire. Aha, ti si bio vrhunski sportaš, osvojio si pregršt medalja, a taman si se prestao baviti sportom? Evo ti pa piši novi zakon o sportu… To tako ne ide! Prvi koji bi toga trebali biti svjesni su baš ti sportaši, ali očito su i nakon karijere još naviknuti na zapovijedi trenera i red, rad i disciplinu bez pogovora. Jasno je meni da sportaši dožive šok kad se odjednom nađu bez sporta, treninga ili utakmica, no isto bi tako i ovom društvu hitno trebalo postati jasno da sportaši poslije sporta mogu postati ogroman problem.

 

I ako ostanu raditi u sportu, a još više ako ne…

 

 PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno