OMILJENI GRADONAČELNIK

Godinama sam, kad god bih pisao o Zagrebu i zagrebačkom sportu često spominjao svojeg „omiljenog gradonačelnika“, bez navođenja imena i prezimena. Doista nikad uvredljivo ili dvosmisleno iako dosta često vrlo kritički i upozoravajuće. Jasno, znate o kome se radi – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV. 

 

Onda sam jednom jednostavno prestao, jer je ispadalo da se sprdam s time, iako nisam, posebno ne u kritiziranju stvari koje su stubokom mijenjale funkcioniranje Zg sporta ili barem nekih njegovih dijelova. Sad se, posljednji put, moram podsjetiti Milana Bandića, omiljenog gradonačelnika u mojim tekstovima. Ne zbog nekadašnjih ranojutarnjih sretanja po obroncima Medvednice ili lucidnih izjava na pressicama Hanžeka, nego zbog toga što je dao i ostavio zagrebačkom sportu. Puno, jer je činjenica da bez Zagreba i ZŠS-a, odnosno danas SSGZ-a ni hrvatski sport ne bi bilježio desetke, pa i stotine olimpijskih, svjetskih, europskih, mediteranskih i inih medalja u ovom dugom periodu „vladanja“ Milana Bandića. Tko god se usudi govoriti drugačije, taj je ili jako zločest ili nema pojma ili je jednostavno blesav. A ima ih, već u nedjelju su neki počeli okretati leđa ruci koja ih je dobro hranila. Ne znam, dakako, kako bi se stvar rasplela na skorašnjim izborima da je Bandić ostao među nama, niti znam kako će se sad rasplesti bez Milana Bandića, ali slutim da bi zagrebački sport i zagrebački sportaši nakon izbora mogli ući u taman tunel neimaštine i neorganiziranosti. Neće nestati niti će se sport ugasiti, ali će prioriteti postati drugačiji, a novopridošli ljudi manje osjetljivi prema Sandri, Sinkovićima, Mladosti… Ne navijam ja ovdje za bilo koga iz sadašnje vrhuške ZG sporta da ostane, ili da netko obavezno ode, iako su mi neki vrlo pozitivni i s jasnim ciljevima, no jasno je da će mnogi morati potražiti drugi posao i sport prepustiti nekome drugome. Svaka takva promjena nosi i nosit će, uvijek, promjenu u funkcioniranju gradskog ponašanja prema sportu, pa i u glavnome hrvatskom gradu. U idućim danima, a posebno nakon izbora, sve će biti jasnije. Uostalom, bio bih loš novinar kad ne bih znao da se već u nedjelju ujutro, osim dogovaranja oko komemoracije krenulo i u preslagivanje snaga i pokušaje zadržavanja gradskih i holdinških pozicija, pa i u ZG sportu. Logično. No, naglim promjenama, samo zato da se nešto promijeni, najviše će nadrapati zagrebački, a time i najbolji hrvatski sportaši, dvorane, stadioni, puno toga. Preporučam zato novoj strukturi pamet u glavu. Mojem „omiljenom gradonačelniku“ želim da počiva u miru.

 

A baš sam u subotu, razmišljajući o temi „Pejurativnog“ htio ovim tekstom obilježiti jedan dio i svojeg i medijskog života Sportske televizije, no očito nam nije bilo suđeno. Naime, objava ovoga teksta se taman događa u ponedjeljak, na dan kad se napunilo točno deset godina kako sam glavni urednik SPTV-a. Torta? Da, zaslužena, da ju podijelim s ljudima s kojima sam, nekima, od prvoga dana, kroz pustinju i prašumu hrvatske medijske scene gradio i izgradio dobar program. Bez njih, bez ljudi, nema uspjeha. Danas nas je, od početnih četrdesetak, ostalo samo 15 zaposlenih. Jasno, da ima novaca, bilo bi to sasvim drugačije, ali novaca nikad nema dosta. Posebno nama, koji baš doslovce svaku kunu moramo zaraditi sami, a na taj su nam put negdje u polovici mojega dosadašnjega mandata stale sile nečiste i htjele su nas izgurati sa scene, ubivši nam tada mogućnosti zarade. Dobro, danas je već bolje, no ostavština prošlosti i nakupljeni dugovi i dalje pritišću, ali smo mi ipak najgledaniji sportski kanal u Hrvatskoj. 

 

A to se valjda broji, zar ne?