ZAVJERA ILI ZABAVA?

Od one sekunde kad je u zraku zaiskrila riječ „namještaljka“, rukometni turnir u Montpellieru dobio je sasvim drugi značaj – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Aha, sad nam odjednom nije bilo dosta da pobijedimo Tunis, nego su i Francuzi morali svladati Portugal, rekoše dečki u nedjelju ujutro na terasi lokalnog birca i odmah su se bacili na koeficijente i klađenje po tom pitanju. Mislim da su odustali u završnici i predali se sigurnijoj bazi, odigrali na nogomet, da će Dinamo sigurno dobiti u Varaždinu, ali i Osijek u Šibeniku. Još da se bilo kladiti na nestanak struje u poluvremenu….

 

Ali vraćam se rukometu. I pravilima. Dakako da bi logično, posebno hrvatskim rukometašima, bilo da ona reprezentacija koja pobjedi u međusobnom ogledu ide dalje, ovako nas je primoralo da ipak škicnemo taj zadnji susret u Francuskoj. Tko je gledao, zna kakav je bio, posebno u zadnjoj minuti gdje je izrežirana senzacionalna namještaljka, ako je o njoj riječ, odnosno dogodilo se ono što hrvatskom rukometu uopće ne odgovara. Portugal je slavio s golom prednosti. Najgore za Hrvatsku, koja ne ide na OI. 

 

Zašto, pobogu, stalno imamo tu predodžbu da bi netko mogao ili trebao prodati utakmicu? Pa prvo zato jer nas već desetljećima uvjeravaju da u tom rukometu suci apsolutno odlučuju o svemu, većinom su protiv Hrvatske ili hrvatskoga kluba ili trenera i perfidni su. To je, htjeli to rukometaši priznati ili ne, postao stereotip kojeg „raja“ maksimalno prihvaća i na njemu se zasnivaju sve floskule o porazima u važnim utakmicama. Bit će tako i ovih dana, jer su Nijemci, ruku na srce, mogli priznati zadnji francuski gol. No, rukometaši to neće tako skoro promijeniti, niti će uvesti neko određeno trajanje napada, kao u košarci ili vaterpolu. Zašto? Ne znam, valjda im odgovara ovakvo nestabilno stanje i stalna drama oko sudačkih parova. Uz to, skloni smo stalnim teorijama zavjere, namještanja, laganja, kako u „običnom“ životu, tako i u sportu, pa je onda opet logično da se utakmica koju Francuzi „moraju“ dobiti gleda s dodatnim motivom i traženjem trenutka kad će se dogoditi to što se ima dogoditi. Da ih sad vidimo, te Francuze! Za kraj, puno onih koji su tek drugoga dana saznali rasplet, žele, a to je u ljudskoj psihi, samo izreći onu čuvenu „a jesam ti rek'o…“. Bez obzira na konačan rezultat, pokušavaju tako pokazati svoje univerzalno znanje u svim područjima u koja ljudski um uopće može doći, od rukometa i olimpijskih igara, preko cijepljenja i suđenja nekoj poznatoj osobi, do izbora gradonačelnika i čudnih noćnih ruta kola hitne pomoći. Tu nam nitko ne može pomoći…

 

I zato je dobro podsjetiti se kako su reagirali rukometaši prije dvoboja koji im je bio jako važan. Posebno kapetan Duvnjak, koji je poentirao s rečenicom da ga ishod te posljednje utakmice turnira ne zanima, jer su oni dali sve svoje najbolje, da su oni pobijedili u dvije važne utakmice, pa što bude, pravila su jasna! Kad bismo svi tako prihvaćali sport, vjerojatno bi nam bilo lakše. Zavjere, suci, namještaljke i kladionice bile bi tek zabava manjine, a sport bi bio ono što zapravo i jest – zabava. Dakako, ponekad vrlo skupa zabava, ako pogledamo primjerice nogometnu Ligu prvaka, ali u osnovi ipak samo zabava. Rukometaši su, dakako, u pravu, jer čak i da se iznerviraju „100 na sat“ zbog bilo kojega ishoda ili tijekom utakmice broje pogreške sucima, opet će se sve završiti onako kako se i završilo, a po pravilima…

 

I zato treba odvrtiti film unatrag puno prije nego što je ovaj turnir počeo i napokon pogledati istini u oči, te stvoriti ponovno dobru, hrabru i jaku hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Zar ne?