Bivši rukometni sudac nakon kraha Hrvatske u kvalifikacijama: “Bojim se da će rukomet doživjeti sudbinu košarke”

Vladimir Vujnović jedan je od brojnih koji razočarano uzdišu nakon neuspjeha hrvatskog rukometa, kako onoga na Svjetskom prvenstvu u Egiptu, tako i zbog neuspjeha na kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju – piše Igor Duvnjak, novinar NL.

 

Ima o tome što reći, za sobom ima opus od više od pola stoljeća rukometne karijere, 38 godina u međunarodnom rukometu. Rukometom se počeo baviti kao osnovnoškolac u Osijeku, od 1964. godine u Rijeci, kada je zaigrao za Viktoriju pa za Pećine, igrajući do 1972. godine, s tim što je 1966. godine položio ispit za rukometnog suca, da bi 1977. godine počeo suditi Prvu ligu, a 1982. godine i međunarodne utakmice.

 

Sudio je utakmice Balkanskih i Mediteranskih igara, europskih i svjetskih prvenstava, Olimpijskih igara, te svih europskih kupova. Član je hrvatske rukometne delegacije od kongresa Svjetske federacije (IHF) na OI-u u Barceloni 1992. godine kada je Hrvatska primljena za punopravnog člana Europske i Svjetske federacije. Od 2000. godine je delegat EHF-a i IHF-a te nadzornik na najvećim natjecanjima. Čak 11 puta proglašen je najboljim hrvatskim, jednom i najboljim svjetskim sucem. Bio je suradnik, mentor, savjetnik Rukometne federacije Gulfa u Dubaiju, EHF-a u Beču, IHF-a u Baselu, te Talijanske rukometne federacije, predavač u 14 zemalja o rukometnom suđenju i psihologiji sporta.

 

– Svjetsko prvenstvo u Egiptu i kvalifikacije za Olimpijske igre pokazali su pravo stanje hrvatskog rukometa u ovome trenutku. Ne vrijedi više vađenje na korona krizu, na kratke pripreme – kaže Vladimir Vujnović. – Već sam na to ukazivao i očito je da se posljednjih godina događaju stvari koje su se u jednom trenutku morale prelomiti preko najuspješnijeg kolektivnog sporta u Hrvata. Bojim se da situacija s rukometom ne bude poput one s hrvatskom košarkom, a nažalost, u posljednje vrijeme i s vaterpolom. Ne možemo se vaditi niti na to da su nas oštetili suci. Ovoga puta to stvarno nismo mogli prigovoriti. Otkad je Dragan Načevski iz Sjeverne Makedonije predsjednik sudačke organizacije Europske rukometne federacije, nemamo nikakvih problema sa suđenjem. Najznačajnije nam utakmice sude suci s područja bivše Jugoslavije.

 

CRNI GALEBOVI

 

– Ono što se događalo u Egiptu nije bilo dobro i to iz puno razloga, a nije bilo dobro niti na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre. Igrali smo s osrednjom Francuskom koja je izvan forme i s prosječnim trenerom. Igrali smo protiv »napaljenog«, korektnog Portugala, koji je igrao za svog preminulog vratara. Imali su motiv kao i mi 1990.-ih, ono »srce za Hrvatsku«. Tako su sada igrali Portugalci za odlazak na OI, kao i da bi svojem preminulom vrataru napravili trajni spomenik u rukometu. Čak i protiv Tunisa vidjelo se da u našoj ekipi puno toga ne štima. Nekada se nismo mučili s takvim prosječnim reprezentacijama. Govore o crnim rupama, a ja ih nazivam »crnim galebima«. Sada nam je u tri dana turnira na naplatu došlo sve negativno što se moglo dogoditi - kaže Vujnović i dodaje: 

 

– Naši najbolji igrači na ovom turniru nisu odigrali ništa. Mislim na Duvnjaka, Karačića i neke druge i pitam što bi bilo da se nije ukazao Čupić, gdje bismo bili. A i ovakvi nikakvi, trebali smo dobiti Francusku da nije bilo tih sve češćih »crnih galebova« u našem rukometu. Idemo dalje. Što bi bilo da nam suci nisu pomogli s Portugalom? Već tada bi priča završila. Kako je Francuska odigrala s Portugalom, za to je teško nekoga osuđivati. Ima karma, ona uzrečica »sve se vraća, sve se plaća«, ako je bilo nečasnih radnji, Francuzima će se to brzo vratiti. U doba Constantinija i njihovih drugih velikih trenera, posljednje četiri minute se vjerojatno ne bi tako igrale. Što se nas tiče, više nikada neće biti kao što je bilo. Pokušaj glasnogovornika HRS-a da vrati nešto u normalu parolama, nekada je mogao proći, sada, međutim, valja ozbiljno pristupiti radu.

 

– Prošao sam sve i svašta, sudio sam na Olimpijskim igrama. Znam kolika je čast i zadovoljstvo nastupiti na Igrama, srce me boli što ova generacija ne ide u Tokio, a zaslužila je ići jer će na Igrama biti ekipa lošijih od naše. Međutim, ne smijemo zaboraviti da to nije posljedica samo jedne utakmice, već problem koji se ponavlja.

 

MLADI IGRAČI

 

– Posljednjih godina imamo problem s razvojem rukometa i stvaranjem igrača. Nema velikih trenera, kao što su bili Stenzel, Seleš, Samardžija, Srhoj, Bralić, Milković i brojni drugi koje obožavam i za koje znam da su puno napravili. Nažalost, u reprezentaciji nema čovjeka kojeg izuzetno cijenim, Irfana Smajlagića, koji stoji iza svih najvećih uspjeha naše reprezentacije. Voljeli ga oni u HRS-u ili ne, mislim da je tu njegovo mjesto. Znane su njegove igračke kvalitete, poznavanje taktičkih zamisli, osobnost, karakter i poštenje, uvijek mu je mjesto uz reprezentaciju. Ono što je on u stanju pripremiti, može rijetko tko. Njemu je mjesto u svakom stručnom timu, on je najbolje pokazao što znači kvalitetan pomoćnik, što znači stručni tim, kada je radio s Linom Červarom. Stojim iza Hrvoja Horvata i predlažem HRS-u da ga zadrži, čime dugoročno rješavamo jako puno stvari.

– Liga nam je čista tragedija, nema kvalitete. Dobro da je korona, inače ne bi bilo ni 30 do 50 gledatelja na utakmicama. To je posljednjih nekoliko godina postala praksa. Imamo regionalnu, takozvanu »trgovačku«, SEHA ligu, koja nikoga ne zanima, samo nekim klubovima služi da nešto izvuku od sponzora. Gdje je pak ostalo, gdje je rad s najmlađima? Prije samo deset godina u Europi i svijetu smo bili najbolji s najmlađima, sada nas nema. Inače, najstarija smo reprezentacija u Europi, možda i u svijetu, a tko će naslijediti ove sada? U reprezentaciji nema niti jednog dobrog vanjskog pucača, poput Puca, Saračevića, Lackovića, Perkovca. Uz to, imamo problem koji drugi nemaju, po tri igrača igraju samo u obrani ili u napadu pa česte izmjene upropaštavaju ritam igre. Horvat će to morati rješavati.

 

 PRENOSIMO Novi list