TRENERSKA PENZIJA

Ponekad mi je istinski žao što sam ove svoje blogove odlučio objavljivati ponedjeljkom. Naime, neke se stvari, bitne stvari za hrvatski sport, odigraju u tjednu, svi ih prežvakaju i nakon toga je teško dati neki svoj “pečat” na njih – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Jedna od takvih stvari prošloga tjedna svakako je Gipsovo cviljenje oko penzije, koju će dobijati od osamdestdruge vlastite godine do kraja života. Dakako, Gips je u međuvremenu zaboravio zatražiti i službeno očitovanje nadležne uprave, pa je njegova projekcija o 2500 kuna, moguće, pogrešna. No, nevažno, ovdje pišem o njegovom cviljenju.

 

Prvo, svaki bi trener morao znati kakav je trenerski kruh još dok upisuje Kineziološki fakultet. On je, dakako, težak, neizvjestan i naporan, a uz to i rezultatski dugotrajan. I realno, uopće ne ovisi samo o treneru. Svaki bi trener, također, trebao u početku svoje karijere postaviti neke smjernice što i kako želi raditi, odnosno suočiti se s neuspjehom odmah na početku. Tu namjeravam reći da samo rijetki treneri doista uspiju, a samo jako rijetki treneri postanu svjetski ili olimpijski pobjednici. Pa hajdmo biti realni, ne bi ni normalno bilo da baš svi treneri koji izađu s naših kinezioloških fakulteta postanu treneri olimpijskih pobjednika! I zadnje, svaki bi budući trener morao znati i cijeniti sve što ova država za njega/nju radi. Da pojasnim, svaki bi trener u svojoj karijeri, potencijalno uspješnoj, morao znati da su nagrade sastavni dio karijere, ali ne kao prolazne epizode, nego kao jedinstvena potvrda uspjeha baš na razini države. Ponekad se neki hrvatski treneri upuste u odlaske u Katar, Iran, Italiju, SAD, Japan ili slične zemlje. Bravo za njih! No, to svejedno ne znači da ih ova država zbog toga treba nagrađivati. Budimo iskreni, baš odlaskom tamo su, valjda, privredili dovoljno novaca za penzionerske dane…poput Ratka Rudića.

 

Vraćam se na Gipsa. Nije tajna da je u zadnjih 15-ak godina čovjek dobio više od 4,3 milijuna  kuna od HOO-a. Samo od HOO-a. Dakle, ne uračunavam tu nagrade za rezultate, Bučarovu nagradu, sponzorske ugovore i sve drugo, uključujući i redovnu plaću u Savezu sportova Grada Zagreba. Podijelite to na mjesečne apanaže i dobijate otprilike 23 tisuće kuna mjesečno. Ponavljam - samo od HOO-a! Bez nagrada, bez sponzora, bez redovne plaće u SSGZ. Plakati sada o tome da je mirovina mala i da je “ostavljen na nemilost” baš i ne drži vodu. Normalan čovjek ode u mirovinu sa 65 godina, trener ne mora i dobro je da ne ide ako se osjeća dovoljno dobro da nekome pomogne da dogura do neke svjetske ili olimpijske medalje. No, ako pri tom uz plaću dobija i sve poticaje koje mu sustav daje, a ne uplaćuje u mirovinski fond, jer osobno smatra da mu (joj) je bolje da koristi što više novca bez plaćanja obaveznih davanja, onda je blesavo sad se žaliti na visinu penzije, posebno ako to uopće nisu provjerili? Vi ste, gospodine Kostelić, dakle od ove države, samo od HOO-a mjesečno uzimali u prosjeku četiri do pet puta veću naknadu nego prosječni hrvatski penzioner. Da ne spominjem da je objavom koju je Kostelić izrekao u mikrofon HRT-a uvrijeđen Vedran Pavlek, Skijaški savez, HOO, a u konačnici i država, koja isplaćuje mirovine.

 

Jasno, ja sam prvi koji smatra da određeni treneri trebaju dobiti beneficije. Drugim riječima i kad odu u mirovinu trebaju osjećati da su nešto dobro napravili. Među njima je, dakako, Gips, među njima je i Joško Vlašić, tu je i Bralić, Bojan Marinović, Rudić, Tucak, Spahija, odnosi se to i na Dalića, Ćiru, Elkasevića, odnosno ima ih nekolicina,vjerojatno ne više od dvadeset koji su zadužili hrvatski sport. I? Što i kako s njima? Ministrica turizma i sporta je, nevješta u takvim komunikacijama, nakon Kostelićeve eskapade zagrizla mamac i odmah nam, prebrzo, dala pojašnjenje da se radi na rješavanju trenerskih penzija ili naknada. Povećati penzije? Možda da ili bolje rečeno - da, ako se radi o ljudima koji imaju konstantne, odnosno višegodišnje i višenamjenske uspješne sportaše. Jesam isključiv u tome, budući da su Kostelić ili Vlašić imali rezultate isključivo i samo sa svojom djecom. Znam da to sad ovdje zvuči bogohulno i kontrasportski, jer smo svi, uključujući i mene, vrištali na uspjehe Janice, Blanke ili Ivice. No, imaju li oni rezultate poput Rudića ili Bralića? Sad ulaziti u to nema smisla. Sad treba, kao što su sportašima dodijeljene “mirovine” za medalje na OI, SP ili EP, razmisliti kako isto to dati trenerima. I, doista to mislim, bez razlike jesu li stvarali generacije kao Bralić ili Rudić, ili su se bavili samo svojom djecom, poput Vlašića i Kostelića. Svima dati!

 

Ako je to cilj novoga zakona, apsolutno sam za. No, ne na silu određivati mirovine trenerima, sportašima ili sportskim djelatnicima. Zašto ne? Pa zato jer će se vrlo brzo stvoriti krug onih koji će se pozivati na odredbe takvoga, na silu donesenog zakona i tražiti svoje penzije, baš kao što ih na silu traže i poneki navodni hrvatski branitelji. Treba li nam to? Moramo li robovati pojedincima ili bi nam pametnije bilo da o svemu sudimo bez uplitanja imena u konačno rješenje zakona?

 

Mislim da rješenje doista svi znamo…

 

 PRENOSIMO www.sptv.hr peJURAtivno Foto: Telegram.hr