KARATE

Proveo sam na EP u karateu u Poreču nekoliko dana. Uvijek me obraduju ti organizatori sportskih događaja kod nas. Puno entuzijazma, nekih polurješenja ali uvijek dobrih, ljudi koji se većinom smiješe i sve jednostavno funkcionira. Tako je bilo i u Poreču. – piše Jura Ozmec, novinar SPTV.

 

No, neću pisati o organizaciji ili o na žalost praznoj dvorani zbog korone. Ne, zanimala me priča o karateu, s kojim sam se intenzivnije susreo još prije 13 godina, kad su imali glavnu želju ući među olimpijske sportove. I uspjeli su. U Tokiju ćemo gledati karate i Ivana Kvesića, koji je u Poreču za malo izgubio ulazak u pojedinačni finale, a onda se nije baš proslavio niti u borbi za broncu. Ipak, bio je dio momčadi koja je uzela veliku, ogromnu i važnu medalju, stotu za Hrvatski karate! No, on ide na OI. Tamo rezultat može u pojedinačnoj konkurenciji popraviti, a kako je “nabrijan” nikad se ne zna. Dakle, tema je karate. Toliki su niz godina pokušavali probiti barijeru zvanu olimpijski sport, da mi se učinilo da su se i sami umorili, da su odustali, ali nisu. Idu u Tokio. Dobro, možda su i Japanci kao domaćini malo dodali “vjetra u leđa” odluci Međunarodnoga olimpijskog odbora. Ipak, odluka da ne budu u programu OI u Parizu, za 3 godine, je nešto što novinaru mora upaliti alarm.

 

Naime, Francuska je gotovo pa prva zemlja po ulaganju u karate, po organizaciji, broju aktivnih članova i klubova, trenera, nabavke opreme, u konačnici i po rezultatima u posljednjih dvadesetak godina. Dakle, što bi bilo logičnije nego da u “svojem” sportu, u kojem ciljaju i naizgled lakše mogu osvojiti veći broj medalja, budu domaćin na “svojim” OI? No, nisu. Čak dapače, kao da se nisu puno niti trudili. Lakše im je bilo u program Igara 2024. ubaciti daskanje na vodi i to natjecanje organizirati na otočju Galapagos (!?), nego “vratiti karate materi”. I onda, krečući se hodnicima porečke Žatike čujete zanimljive rečenice, počnete sklapati odnose, saznajete podosta stvari zašto bi tome moglo biti tako. Prvo, predsjednik svjetske federacije, Antonio Espinos, ujedno je i predsjednik europske. Sad je, hvala mu, postavio Davora Cipeka, hrvatskoga karate predsjednika, na mjesto glavnoga tajnika europske grupacije. 

 

Jasno, i u ovom je sportu Europa ključna i važna, slobodno napišem najvažnija. Zato je i Cipekova rola važna. No, postavljen je sukladno statutu, na prijedlog predsjednika - Antonia Espinosa, koji to ne predlaže skupštini, nego samo članovima izvršnoga odbora koje je sam birao prije toga. Sve je, dakle, po njegovom. Španjolac već dulje drma svjetskim karateom, imenuje i razrješava ljude iz svojih IO, ponaša se dosta galantno, ima gospodske manire, govori 5 jezika, no ponekad je strog i nemilosrdan, čak grub. Ovisno o prilikama. I, ako je točno, stvorio si je veliki broj neprijatelja. No i dalje traje, dominantan u svojem upravljanju karateom u svijetu. Dakle, stvorio si je i veliki broj prijatelja, ili barem poslušnika. Pričaju neki da kroz različite financijske čarolije ostvaruje u karateu i vrlo dobar prihod. Osobno, ne za savez. Što, dakako, može i ne mora biti točno. 

 

Ali, baš te priče su, kako kažu upućeni, među čelnicima MOO-a izazvale radoznalost i zatražili su uvid u knjige, odnosno uvjetovali su da francuske Igre 2024. neće biti otvorene za karate ukoliko se ne pokažu financije i ukoliko se gospodin Espinos ne odrekne jedne od funkcija. Ponavljam, on je predsjednik i svjetske i europske federacije. Kako on to, unatoč poznim godinama, nije voljan napraviti, karatea jednostavno nema na Igrama u Parizu. To je verzija koja u svakom svom detalju “drži vodu”, pa ju zato ovdje i prepričavam. No, dobra je stvar da je u Poreču, na izborima za novi IO malo pročistio sastav, uveo mladoga lava Cipeka i još neke, pa bi to mogla biti najava pripreme terena za smjenu i ostavljanje karatea u rukama onih koji bez “staroga” mogu vratiti sport na raspored Igara 2028. Posao im neće biti ni malo lagan. 

 

Ako pamtite, prije nekoliko je godina hrvanje visjelo “ko luster”, prijetilo mu je izgnanstvo iz olimpijske obitelji, no pojavio se iz Srbije energični g. Lalović i sve vratio na početne pozicije, s time da je još unaprijedio hrvanje i sad ono liči svojim korijenskim izdanjima, puno je atraktivnije nego prije desetak godina. Trebaju li i karataši ići tim smjerom? Tražiti “svojega” Lalovića? Ne, jer je hrvanje imalo drugačiji zaplet, pa tražiti isti rasplet i nije neka sretna formula.

 

Karate, a samim time i Cipek, mora prvo raščistiti kliku koja vlada karate sportom - suce, a potom sustav praćenja sporta, koji je laiku jednostavno nerazumljiv. Skoro sam u nesvijest pao kad sam vidio da uz jedan tatami na karateu ide najmanje 12 sudaca. Plus glavni sudac, određeni pomoćnici i tehničari video sustava, nedefinirani dužnosnici itd. Drugim riječima, uz 4 tatamija i uz rezerve koje moraju biti na natjecanju, EP u Poreču je imalo gotovo više sudaca nego natjecatelja.

 

S tim da natjecatelji plaćaju svoj boravak, a sucima ga plaća federacija (čitaj: domaćin). I kad još vidite tu teatralnost u pokazivanju na tatamiju, a ne vidite na semaforu osnovne informacije….Pod hitno to treba mijenjati, inače će OI za karate ostati daleki san još jako dugo.