ERIKSEN

Ne, ne zanima me ovdje je li trebalo ili ne nastaviti tu utakmicu u kojoj je Eriksen pao. Zanima me zašto je čovjek koji sebe naziva realizatorom prijenosa inzistirao da gledamo čin borbe čovjeka za život – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

 

UEFA, FIFA, HNS, bilo tko u nogometnom svijetu, imaju svoja pravila, zna se kad se utakmice prekidaju, zna se kad se nastavljaju, znaju se protokoli, zna se gotovo sve. Do subote navečer mislio sam da znam i da su i FIFA i UEFA još osamdesetih godina prošlog stoljeća počele zabranjivati, a onda su i zabranili realizatorima televizijskih prijenosa pogled kamerama na nerede, bacanje baklji, na stripere, na budalaštine na i oko terena. Pa i na situacije poput subotnje. Preporuka je bila i siguran sam da ju nitko nije izbrisao da se takve stvari ne pokazuju. Vrlo je jednostavan razlog zašto, ako pokazujete golog egzibicionistu kako trči travnjakom, već na sljedećim utakmicama ćete ih imati dvojicu, trojicu, možda i njih sedam itd. Ako pokazujete igrača koji se bori za život umanjujete njegovu osobnost, ljudskost i u konačnici zdravlje (možda baš kamerman zasmeta liječniku da stigne na vrijeme, zar ne?). Total tribine, dok se situacija ne raščisti, to je bio i ostao pristup velikih sportskih organizacija. Mnoge su ga druge sportske institucije i federacije prihvatile. Danas na džudo prijenosima nećete sigurno vidjeti kako netko leži u bolovima na tatamiju ili čak samo ide do liječnika promijeniti flaster na ruci, svejedno. I onda se dogodi idiot (znam, nije možda prikladna riječ za ovakav članak, ali jednostavno nemam druge) koji nam se trudi što zornije pokazati tragediju čovjeka koji se bori za život. Na nogometnom terenu. Na nogometnoj utakmici!

 

Svjestan sam ja, itekako, smjernice kojom se koriste ove proeuropske, skandinavske ili zapadnjačke “napredne” kulture, da mediji moraju dati punu sliku svakoga događaja, a da je na korisniku informacije da ju filtrira. To je jednostavno glupost. Pa među “korisnicima informacije” su i djeca koja su baš zbog takvih pristupa danas počeli snimati tučnjave djevojaka u osnovnim školama i stavljati to na društvene mreže jer ne znaju procijeniti posljedice takvoga čina, a pokazivati čovjeka, sportaša, nogometaša u patnji i borbi za život je za njih “davanje informacije”? Pa onda mi se uopće ne ostaje u toj i takvoj Europi. Idem među primitivne kanibale, oni barem cijene ljudski život.

 

S druge strane reakcija Danaca, nogometaša, koji su okružili svojega suigrača, svjesni upravo toga da time štite dignitet i svojega suigrača i svoje reprezentacije i Danske u cjelini je ipak nešto što me oduševljava. Možda ipak ne odem među kanibale. Naime, koliko god im bilo teško, a u nastavku susreta se vidjelo da im je bilo teško, koliko god neki gledali, a drugi okrenuli leđa činu spašavanja, oni su jednostavno bili - jedno! Jedna reprezentacija, jedna momčad, jedno razmišljanje. To su sportske ekipe koje na taj način grade svoje sportske i u konačnici i životne putove i ciljeve. To su pojedinci koji su se u bilo kojem trenutku, pa i kad je ovakva stvar u pitanju, spremni podrediti ostalima u grupi, sve u korist zajedničkog cilja. To je reprezentacija koja, unatoč porazu na samom početku Eura ima šanse dogurati jako daleko. To je jednostavno - momčad! Momčad u kojoj trener, ma tko on bio, ne mora trošiti puno energije na slaganje cimera po sobama ili jutarnje buđenje i dolazak na sastanke ili treninge. Ne mora se truditi objašnjavati tko što igra i zašto netko igra, a zašto je netko na klupi. Imao sam i sam u svojoj karijeri nekoliko puta priliku raditi i provoditi vrijeme uz takve reprezentacije, osjećati taj duh kojega nitko ne mora iskazati riječju, duh koji se osjeti čak i kad oni ili one ulaze u autobus ili od konobara na večeri traže još malo salate. Duh zajedništva, duh ekipe, pobjednički duh. U takvoj situaciji zapravo onda i ne čudi da se Danac iz bolnice među prvima javio baš ekipi i poručio im da je dobro.

 

Baš nekoliko sati prije tog svjetski zabilježenog događaja s nogometnoga Eura, na tatamiju u Budimpešti je jedna Japanka svladala drugu u finalu svjetskoga prvenstva u džudu, a kako je ova druga gadno ozlijedila nogu (realizator prijenosa nije ju pokazivao dok je ležala na strunjači!), pobjednica ju je iznijela s tatamija. Klasično, “piškalonca”, stavila ju je na leđa i odnijela do liječnika. I to je čin koji govori o ferpleju, o odnosima među sportašima, možda i o manjim razlikama između onih koji se bave pojedinačnim sportom i ranije navedenim momčadskim sportašima. No, u osnovi, sportaš je sportaš. Vrlo specifičan primjerak ljudskog roda. Da bi bio velik, mora biti i nadprosječno egoističan, to je jasno, no većina njih zna razumjeti što je to napor, što odricanje, koliko se ulaže da bi se ostvario cilj, a gdje baš zato prestaju granice rivalstva i počinju spone razumijevanja, pomaganja, ponekad čak i prijateljstva.

 

PRENOSIMO www.sptv.hr peJUAtivno Foto: EPA-EFE/Liselotte Sabroe