SARA KOLAK: 'Ruka ne sluša, Bacam banane!'

Nije išlo. Tri "iksa". Tri prijestupa Sare Kolak u kvalifikacijama bacanja koplja za atletičarke na Olimpijskim igrama u Tokiju. Pretpostavljali smo to, teško je bilo za očekivati da će obraniti zlato osvojeno prije pet godina u Riju.

 

Period je to u kojem je praktički skroz mirovala, nije bilo gotovo nikakvog napretka, progresije, puta... A i ako ga je bilo, na njemu je pogrešno skrenula kada se odlučila na suradnju s Andreasom Thorkildsenom. 

 

Norvežanin jeste veliko ime, može biti i Sarin idol, uzor, ali njihova kooperacija bila je promašaj. Sve se to prelilo na Tokio. Thorkildsen nije htio ići, navodno zbog bojazni od zaraze koronavirusom. Prema Sarinim riječima za HRT nakon odrađenih kvalifikacija, nisu se niti čuli. Puklo je davno, ona ga, kako veli, nije ni htjela u stožeru jednom kada ga već nije mogla vidjeti u Japanu. Pomagali su joj Edis Elkasević i Marko Mastelić, treneri Sandre Perković odnosno Filipa Mihaljevića koji također danas ima kvalifikacije kugle.

 

- Hvala im. Hvala Marku i Edisu koji su mi pomagali u treningu, zaista niti u jednom trenutku nisam bila sama. Ovo ide za sve trenere, za cijelu našu reprezentaciju i ekipu u Selu. Ove Olimpijske igre pamtit ću po njima. Ako sam išta iz svega ovoga naučila, onda je to to da mogu sama. Mogu, ali treba mi još treninga. Sada idem na godišnji, a onda - gas!

 

- Ništa od ovoga jutros nije bilo niti vrijedno mjeriti. Ovo su kvalifikacije iks. Navikla sam na sve uvjete, na vjetar, kišu, vrućinu, tako da mi je glede toga sve bilo kako treba. Ovo je realno stanje. Najjači adut me ne sluša, to je moja ruka. Nisam ozlijeđena, ruka jednostavno ide nekontrolirano u zrak i onda bacam banane - kroz smijeh će Kolak.

 

- Prvo moramo popričati, da bih vam mogla reći što će biti. Nismo ni bili u kontaktu, nismo se čuli za vrijeme Igara. Ja to nisam htjela, ne treba mi. A s nama je sve onako kako je pisalo u novinama - dodaje Sara.

 

I sama veli da će biti bolje u Parizu za tri godine. Mora!