GRAD ILI METROPOLA

Može li i smije li glavni grad Lijepe naše biti bez velikih međunarodnih sportskih priredbi? Može, dakako, ali je li onda Zagreb metropola ili je samo – grad? Pa makar i glavni – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

Odgovor je, nadam se, dao prošli tjedan ili prošli mjesec ako baš inzistirate, pa čak i cijela kovidom obilježena godina. Biciklisti su prije desetak dana zasprintali ulicama po središtu Zagreba, ove nedjelje su ih nadopunili maratonci. Nedavno je bio Hanžek, već godinama Zagrepčanke i Zagrepčani hodočaste na Sljeme u prvim danima poslije nove godine zbog skijanja. Uz to džudaši barem jednom godišnje dovlače cijeli svijet u Arenu, pa tako i prošli tjedan opet, svjetski reli se vozio uokolo, pa onda i po Zagrebu, možda će ponovo, klizači sa Zlatnom piruetom prednjače po dugovječnosti, prepoznatljivosti i tradiciji, povremeno ili nešto stalnije svoje međunarodne priredbe imaju plivači, hrvači, ritmičke gimnastičarke, počeli su i veslači, a nekoga sam sigurno zaboravio. Nije namjerno.

 

Istodobno, samo ove godine je Poreč, uz svu silu drugih, uvjetno manjih sportskih priredbi poput triatlona, imao EP u karateu, Zadar EP u odbojci, dok iz prethodnih godina pamtimo doista velike sportske priče iz zaista povelikog broja hrvatskih gradova. U svim tim pričama lokalne vlasti su na kraju zadovoljne. Iznajmljuju se sobe po hotelima, ljudi jedu po restoranima, kupuju se suveniri, promet poraste, turisti se rado vrate. Nemojmo sad o koroni, to je nešto drugo. Dakako, valja razlikovati različita veteranska prvenstva u kojima sudionici plaćaju apsolutno sve, od smještaja, do npr. iznajmljivanja čamaca za veslanje, od službenih velikih natjecanja gdje gradovi, turističke zajednice i sponzori osiguravaju osnovni financijski dio. Zašto? Pa zbog vidljivosti grada na svjetskim kartama, zbog prepoznatljivosti grada i zemlje u sportskim okvirima, u konačnici i zato jer se npr. Svjetski kup u veslanju može višestruko vratiti ne samo kroz eventualno veće natjecanje, nego i kroz već spomenuto veteransko prvenstvo u kojem je baš sve zarada. Zagreb je doista blizu svima u Europi, a avionima i šire, otvorena smo zemlja, čak smo i kovid tijekom ljeta pospremili „u ladicu“. Drugim riječima, hoćemo li, možemo li i razumijemo li što metropolu Zagreb dijeli od „samo“ grada Zagreba?

 

Evo, Sarajevo se odjednom pojavilo na popisu gradova koji bi 2030. ugostili zimske olimpijske igre. Nikako ne sami, vjerojatno s još 2 ili 3 sudomaćina, ali – pojavilo se. U Splitu je jedna sportska gomilica odlučila ispitati koliko su Splićani spremni ugostiti Europske igre, jer bi oni nakon mediteranskih probali i europske. Jasno, to je sve još uvijek nedozrelo grožđe, ali ideje postoje. I svi se busaju u turizam, hotele, restorane, svi razmišljaju o zaradi. Dakako da je u konačnici nema baš toliko da bismo svi sad digli noge na kauč i godinu dana samo uživali u novcima od sporta, ali je ima dvojako: instant zarada tijekom natjecanja i preuređeni sportski objekti na kojima se sportom mogu (i trebaju) baviti i djeca, najmlađi, budućnost. A da ih nije strah da će se odlomiti neki dio dvorane i poklopiti ih, kao što je slučaj sa zagrebačkim Domom sportova nakon potresa.

 

Je, točno je, lako je meni, sportskom novinaru, navijati za što više natjecanja, velikih sportskih priredbi i novih ili preuređenih dvorana, bazena i stadiona, kad ja, sportski novinar, uopće ne razumijem osnove ekonomije, poslovanja, planiranja, budžetiranja, funkcioniranja grada i vjerojatno još nečega. No, razumiju li to i oni koji odlučuju?