16. ožujka: UMRO JE BORIS MUTIĆ

Najteže je pisati o onome koga nema, tko je otišao. O Borisu Mutiću pisati ili govoriti mogao bi biti jedino i samo slap dobrih misli, niska lijepih prijenosa, pregršt sjajnih opaski, sati i sati vrhunskih reportaža ili, ukratko, o Borisu Mutiću pisati ili govoriti bilo bi vrhunsko novinarstvo u svojoj osnovi. O svakom je sportašu Boris znao neku priču. Barem je nas u to uvjerio. A to je već više i od novinarstva, to je umjetnost, to je korak prema legendi. To je Boris Mutić!

Umro je 16. ožujka ujutro, u Zagrebu, u 70. godini. Bio je novinar, reporter, komentator i urednik Sportskog programa Hrvatske televizije punih 45 godina. Rođen je 31. listopada 1939. u Karlovcu, završio je Učiteljsku školu u Zagrebu i diplomirao na Kineziološkom fakultetu, u prvoj generaciji studenata tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu.

Od 1966. profesionalni je novinar, a od 1976. do 1986. i urednik sportske redakcije. Uz Žarka Susića i Mladena Delića izvještavao je s najviše olimpijskih igara, čak 16, kao i sa šest svjetskih nogometnih prvenstava, od Njemačke 1974. do SAD-a 1994. godine, s osam svjetskih prvenstava u gimnastici i skijanju te s dvadesetak europskih prvenstava u različitim sportovima. Često je znao govoriti kako se boji da će jednom u nekoj zračnoj luci sresti samoga sebe kako se vraća s nekog natjecanja.

I sam se bavio sportom, igrao je košarku u zagrebačkoj Industromontaži, a za Atletski klub Dinamo nastupao je u skoku u vis i troskoku. Sportskim novinarstvom se, pak, bavio i nakon odlaska u mirovinu jer novinarstvo mu je bilo puno više od profesije, bilo mu je način života.

Pukim nabrajanjem faktografskih podataka teško je oslikati lik i djelo vjerojatno najosebujnijeg i najomiljenijeg hrvatskog televizijskog komentatora. Faktografije je, naime, i u njegovim prijenosima bilo upravo onoliko koliko je to bilo nužno, a sve drugo bio je - Boris Mutić. Prijenose je uvijek obogaćivao svojom osobnošću, darom zapažanja i osobnih dramama sportaša na terenu. Osim toga, o svakom od njih je znao i poneku zanimljivu priču, koju teško da ste negdje drugdje mogli čuti ili pročitati.

Slušajući Borisove prijenose mogli ste steći dojam da je na svoju komentatorsku poziciju došao nakon višesatnog razgovora sa sportašima, njihovim trenerima, roditeljima, prijateljima... »Pričao mi je trener Aleksandra Popova....«, »Razgovarao sam s Hoogenbandovim ocem....«, »Rekla mi je jučer Anja Pärson...«, bili su neizostavni dijelovi njegovih komentara. Brojne rezultate, brojke i tehničke podatke je na taj način učinio »humanijima«. Vjerojatno je i zbog toga svih ovih godina bio toliko omiljen među televizijskim gledateljima, sportašima, ljubiteljima sporta, ali i onima koji o sportu puno ne znaju. Isto tako, Boris je gotovo savršeno znao kad gledatelju uz ekran ne treba ama baš ništa reći, znao je kad u TV prijenosu treba – zašutjeti, a i po tome je svakako jedan od najvećih majstora svojega posla. Pozitivni cinizam koji je iz Borisovog govora i mimike izlazio svakom rečenicom ili gestom davao je ovom majstoru komunikacije dodatnu crtu nenametnutog, spontanog autoriteta i među svim kolegama sportskim novinarima, ali i u svakom društvu u kojem se pojavio.

Boris Mutić je dobitnik nagrade Hrvatskog zbora sportskih novinara za televizijsko novinarstvo 1996. godine, Zlatnog pera Društva novinara Hrvatske 1997. za prijenose gimnastike s Olimpijskih igara u Atlanti, 2000. dobio je nagradu za životno djelo Hrvatskog zbora sportskih novinara, a 2004. posebno priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora za novinarski doprinos u promicanju sportskih vrijednosti. U mirovini je napisao knjigu »Hrvatski športaši na zimskim olimpijskim igrama«.

U Borisovom slučaju nije pretjerano reći da je bio istinska legenda i institucija hrvatskog televizijskog, ali i cjelokupnog sportskog novinarstva. Nedostajat će nam! Jako. No, baš zato, za kraj, sjećamo se jedne njegove rečenice, izrečene prije 5 godina: „Kad se ponovo rodim, ponovo ću izabrati posao sportskoga novinara....“. Ne „ako“, nego „kad“!