Genijalac s reketom i u 83-oj

Legenda hrvatskog i svjetskog tenisa: ‘Njih trojica ne mogu zamijeniti Federera, Đokovića i Nadala!‘ Veliki hrvatski tenisač i još genijalniji trener koji je Davis Cup osvojio pet puta s tri reprezentacije - piše Dean Bauer, novinar SN.

  

Za nas šjor Niko, za Nijemce Herr Niki. U teniskom svijetu istinski grandiozni trenerski mag Nikola Pilić. Čovjek koji je potpisao jedan od najvećih uspjeha tenisa u samostalnoj Hrvatskoj, Davis kup 2005. u Bratislavi protiv Slovaka. Puno, puno godina ranije bio u izboru Sportskih novosti, najbolji sportaš Hrvatske. Pojedinačno 1964. i 1967., a još jednom nešto ranije, 1962. kao par s Borom Jovanovićem.

 

Danas u 83. godini, ali kolosalnog izgleda, držanja, lucidnosti. Doslovno bi mu svatko dao 20 godina manje. Još i dan-danas trenira tenisače i tenisačice, u Opatiji gdje živi, te gdje dan počinje i završava s 10-ak sklekova.

 

- Tajnu uspjeha je teško opisati, definirati, jednostavno odrediti. U kreiranju uspjeha postoji nužnost zadovoljenja cijelog niza čimbenika. Talent je nasušan, ali rad, trud, faktor vrijeme, mali milijun toga. Teško je predvidjeti nekome uspjeh. Ja sam jednom, na turniru u Splitu na press konferenciji, ima tomu davno, rekao za Ernestsa Gulbisa kada je imao 16 i pol godina: “Ovaj momak će biti u prvih 10”. Doista, bio je, ali 10 godina kasnije. “Krvav” je to posao i valja znati u koga vrijedi uložiti vrijeme i novac.

 

- Ja sam jako ponosan na dvije stvari. Prvo, na to što sam u 44 godine trenerskog rada doveo 39 igrača u prvih 100 na svijetu. S njemačkim novcem, ali sa svojom dvojicom pomoćnika, što je za Nijemce bilo jako čudno. Drugo, što sam uspio osvojiti pet Davis kupova s tri različite nacije.

 

- Možda sam imao i sreće. Uostalom, imao sam odlične savjetnike koji su slušali i radili po mojem sustavu. To je posao, rad bez slobodne subote i nedjelje. Velik je osjećaj zadovoljstva kada vidite napredak istog igrača u samo 6 mjeseci. Novak Đoković je bio kod mene 5 godina, Ernests Gulbis 8 godina, o reprezentaciji Njemačke i radu sa Stichom i Beckerom da ne govorim, pa naš Ivanišević. Nekoliko Slovenki koje su bilo oko 700-tog rankinga sam ubacio u prvih 100, s ne neki osobitim talentom, ali fantastičnom željom za rad. Bez rada i izuzetnog talenta, danas nemate šanse. Konkurencija je ogromna. Danas 10 milijuna tenisača, aktivnih, natjecatelja želi ući u prvih 100. Samo prvih 100 zarađuju! Recimo, Emma Raducanu, aktualna pobjednica US Opena, koji je osvojila bez izgubljenog seta, prije New Yorka sigurno nije baš imala jako puno novca. S tim jednim trofejom, ona je postala milijunašica! Što želim reći, s tako velikim novcem koji se sada vrti u svijetu tenisa, raste i konkurencija.

 

SAMO TALENT JE OSTAO

 

- U moje vrijeme mi smo dobivali 50 funti da bismo igrali u Wimbledonu. Mogao si pronaći hotelčić za 3 funte, pa ti nešto čak i ostane. Danas, ako igraš samo 1. kolo Grand Slam turnira, dobivaš 53.000 dolara. Godine 1973. sam igrao finale Roland Garrosa. Kada sam platio hotel i sve pristojbe, ostalo mi je 500 dolara. Danas imate 1.3 milijuna eura plus bonus na Masters turniru itd. Znači sve se promijenilo, osim jedne stvari.

 

- Tko ima talent, a koga nema! Jednostavno. Imali ste Luciana Pavarottija, a da bi došli do tog glasa, do tog tenora... put je jako velik, dugačak. Toliko puno ljudi misli da su talentirani, a u stvari nisu.

 

Za one možda mlađe sportske zaljubljenike, naše čitatelje ili ne baš pasionirane pratitelje tenisa, valja spomenuti da je Nikola Pilić jedan od utemeljitelja ATP! Udruge tenisača profesionalaca. Godine 1973. Pilić je bio u sukobu s teniskim savezom tadašnje Jugoslavije koji ga je suspendirao jer nije želio igrati protiv Cipra, te su mu zabranili nastup na Wimbledonu.

 

- Da, makar je sve započelo i nešto ranije. Godine 1967. je osnovan WCT (World Championship Tennis) koji je godinu dana kasnije krenuo s turnejom turnira i nas 8 igrača koje su nazvali Handsome Eight (Zgodnih 8).

 

UPOZNAO GORANA I NOVAKA

 

- Ja sam potpisao trogodišnji ugovor temeljem kojeg smo igrali 33 turnira godišnje za ukupno 100.000 dolara, ali smo sami plaćali i hotele i putovanja, zrakoplovne karte. Nismo bili dobro tretirani, svi okolo su zarađivali na turnirima koji ne bi postojali da nema tenisača! Tako je došlo do ATP-a, u kratkim crtama.

 

- Ne, nije. Ovo je jako rijetko, jedinstveno i za druge sportove. Ova trojica su u zadnjih 15 godina osvojili 60 Grand Slam naslova. Oni su postavili neke rekorde koji su teško dostižni. Jedan Nadal je 13 puta osvojio Roland Garros, pa tko će to nadmašiti? Onda imate Federera koji i u 40. godini igra fantastičan tenis ili Đokovića koji je u jednom trenutku imao 17.000 ATP bodova ili da je 350 tjedana ukupno bio broj 1 na svijetu? Znate koliko je to godina. Ne, ova trojica tenisača su raritet, jedinstveni. Sva trojica su fantastični i ne bi govorio o samo jednom. To se više neće ponoviti. Kao što se neće dogoditi više da jedan Messi ili Ronaldo, svaki da po 700 golova. To se, kako bi u Zagrebu rekli, ne bu dogodilo.

- To je bilo u Splitu, 2000. godine, tu negdje. Radim s Goranom, mali Novak je ondje s nama i u jednom trenutku velim Goranu “daj, odigraj malo s ovim malim crnokosim”. Igrali su točno 22 minute, mjerio sam vrijeme, a Đoković je bio toliko fokusiran da u te 22 minute niti jednom nije pogodio mrežu. Nakon toga mi je Goran samo rekao “Dobar ti je ovaj mali”.

 

- Nikada ne zatvaram potpuno vrata ljudima s velikim imenima. Ja sam bio 16 godina njemački izbornik. Rekao sam Michaelu Stichu i Borisu Beckeru koji je 11 godina bio sa mnom - “Momci, vi igrate bolji tenis od mene. Imate sto puta više novca u banci nego ja, međutim s tim novcem ne možete kupiti ono što imam ja, iskustvo”. Došao sam do toga da sam imao maksimalni respekt od njih, 12 godina sam ja odlučivao gdje ćemo igrati, koje lopte, koja podloga... Nadal je osvojio Rim 8 puta, Monte Carlo 10, osvajao je Madrid, rekao sam Roland Garros, jedna nevjerojatna brojka. On je po meni na zemlji nedostižan.

 

- Dosta njih može osvojiti Grand Slam, ali zamijeniti Federera, Đokovića i Nadala neće. Imate Medvjedeva, Zvereva, Tsitsipasa... Ima ih, ali neće zamijeniti ovaj trio.

 

-------------------------------------------------------------------

BECKER I ĐOKOVIĆ SU RAZLIČITI TIPOVI

- Dva različita tipa, nije ih moguće usporediti. Becker je bio mega-zvijezda sa 17 godina, a nije znao gdje je upao, što se događa, megaloman s menadžerom Ionom Tiriacom. No, da je ostao s Tiriacom, danas bi možda imao 100 milijuna eura na računu. Nije ga želio slušati. Drukčiji su i u mnogim drugim stvarima. Novak Đoković s kojim sam radio dvostruko kraće nego s Beckerom me danas naziva članom obitelji i on ne želi otvoriti svoju tenisku akademiju u Beogradu, ako ja ne dođem tamo, a Becker... Nakon osme godine zajedničkog rada, s tim da je on nerijetko i odsjedao u mojoj kući, spavao ondje, jeo, dakle nakon osme godine dođe mi i kaže - "Herr Niki, moram vam nešto reći. Boris i Niko su jači nego Boris sam". Odgovorim mu ja, hvala lijepo što ti je samo 8 godina trebalo da to izustiš. Makar, on je bio jako, jako poslušan. Silno. U Davis kupu je Becker od 45 mečeva dobio 43.

--------------------------------------------------------------------

TRENUTAČNO STANJE U HR TENISU JE DOSTA LOŠE

- Idemo početi s pozitivnim stvarima. U Tokiju je prvi put na OI dopušten nastup dva para iz iste države. Mi smo to iskoristili fenomenalno i osvojili zlato i srebro. Vrh. No... inače nismo baš najbolji. Borna Ćorić ozlijeđen svako malo. Napravljeno je pravilo, zbog Federera, da dok je tenisač odsutan zbog ozljede ne gubi bodove. To je Ćoriću dobro došlo jer bi inače obojica bili bez boda. Marin Čilić igra loše, nema samopouzdanja, fizički nije kako treba, igra neki. Kod žena, Petra Martić je sa 17. mjesta sišla na 45-to. Donna Vekić je blizu stotke, dobro Ana Konjuh se malo vraća. Ima nekoliko dobrih stvari kao što je mala Petra Marčinko koja je sa 16 godina igrala četvrtfinale US Opena. Ima jedan zanimljiv mladić, Mili Poljičak, ima 17 godina. Pa, Duje Ajduković koji je 250., tu negdje, ali trenutačno je situacija što se naših tenisača tiče dosta loša. 

------------------------------------------------------------------------------

NAJVIŠE SAM LAGAO NA OI U BARCELONI ‘92.

- Becker i Stich su osvojili olimpijsko zlato u igri parova na OI u Barceloni 1992. To se može pronaći i na Wikipediji, e... ali tamo ne piše da njih dvojica tada, dugo vrijeme pa i tada, nisu uopće razgovarali! Ni riječi. Najveći neprijatelji. Ajme, kako sam se tada nalagao, kao nikada u životu. Imam, inače, veliki talent da lažem... - smije se šjor Niko.

 

- Ja sam malo išao do Beckera, igramo stolni nogomet u Olimpijskom selu, pa onako usput kažem kako je Michael rekao da je Boris dobro reternirao. Boris se začudi, kaže "Molim? Tko je rekao? On?". Ja opet ponovim i još i dodam. Naravno, Stich ništa nije rekao, niti bi i pomislio to reći, ali ja lažem. Dva dana kasnije, ista formula kod Michaela i velim mu "Popio sam kavu s Borisom koji je ishvalio tvoj servis". Opet ista reakcija. I tako smo mi osvojili zlato ondje. Nakon finala, dođe Becker, skoči na mene, zagrljaj i sad dođe Stich, ali kako snima TV, što ćeš sad, dođe i on u zagrljaj. Kako su kamere otišle, ništa. Ni pozdravili se nisu. To je istina o olimpijskom zlatu u paru u Barceloni.

---------------------------------------------------------------------------------------