U VOJNIČKIM ČIZMAMA: Od osam hrvatskih medalja iz Tokija samo tenisači nisu u vojsci

Ovaj put predložili smo sportaše za koje očekujemo da ćemo ih vidjetu na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu 2028. godine, kazao je HOO-ov koordinator za suradnju s Ministarstvom obrane Neven Šavora svjestan koliko će tih 4000 kuna mjesečno značiti tim sportašima iz nekomercijalnih sportova – piše Dražen Brajdić, novinar VL.

 

U skladu s registrom kategoriziranih sportaša HOO-a, novim ugovornim pričuvnicima HV-a postalo je 14 sportaša i sportašica. U dva petka zaredom prisegnule su veslačke sestre Jurković, veslačka braća Lončarić, kanuisti Vanesa Tot i Matija Marinić, boksač Gabrijel Veočić, tekvondašice Doris Pole, Lena Stojković i Bruna Vuletić, džudašica Lara Cvjetko, atletičarka Marija Tolj, kajakašica Anamarija Govorčinović, surfer Martin Dolenc i strijelac Josip Glasnović. 

 

SANDRA I BLANKA NISU HTJELE 

 

A spomenuti trapaš je sportašem vojnikom postao iz drugog pokušaja jer mu prvi put, premda je bio olimpijski pobjednik, to nije uspjelo zbog problema s okom, što je sada očito riješio.

 

 – Kada sam trebao ići u vojsku, ozlijedio sam oko pa mi je ugrađena umjetna leća zbog čega nisam zadovoljavao kriterije. No ti su pravilnici u međuvremenu promijenjeni, a tako i oni o dobnim kriterijima, pa sam se ponovo javio i sada sam primljen – kazao nam je Glasnović, koji je s 38 godina, jer sportski vijek strijelaca može biti dulji nego kod drugih sportaša, najstariji sportaš vojnik među onima koji su prisegnuli ove godine.

 

– Od prvog dana ove priče, koja je počela prije OI u Londonu, osnovni kriterij bio je medalja na velikom natjecanju. Većinu sportaša vojnika u ovom naraštaju čine mlađi seniori, dakle oni za koje vjerujemo da bi mogli nastupiti na OI u Los Angelesu 2028. – objašnjava Neven Šavora, ravnatelj Odjela za istraživanje i unaprjeđenje razvojnih programa Hrvatskog olimpijskog odbora, zadužen za koordinaciju s Ministarstvom obrane.

 

Šavora je uvjeren da među unovačenima ima onih koji će osvojiti olimpijsko odličje za sedam godina kao što je vjerovao i u današnje medaljaše, a treba reći da među osvajačima medalja u Tokiju samo tenisači nisu sportaši vojnici. A još uvijek aktualni ugovorni pričuvnici su zlatna tekvondašica Matea Jelić, zlatni veslači Martin i Valent Sinković, srebrni gimnastičar Tin Srbić, srebrni jedriličar Tonči Stipanović, brončani tekvondaš Toni Kanaet i brončani veslač Damir Martin. 

 

Na tom popisu nikad se nisu našle tri medaljašice iz Rija, a nisu iz naglašeno komercijalnih sportova, o čemu Šavora kaže: 

– Isto je to bilo ponuđeno Blanki Vlašić, Sandri Perković i Sari Kolak, no one su na tome zahvalile. Da su to htjele, Sandra i Sara bi to još uvijek bile, ali ne i Blanka koja je završila karijeru. Uostalom, i sestre Zaninović napustile su vojsku kada su završile karijeru. Ali su zato još u vojsci olimpijski pobjednik u trapu iz 2012. Giovanni Cernogoraz i brončani gimnastičar iz Pekinga 2008. Filip Ude, koji je nedavno potvrdio svoju klasu nastupivši u finalu Svjetskog prvenstva. 

 

Za razliku od Sandre, Sare i Blanke, kojima se nije svidjela ideja vojničke obuke kao uvjeta za mjesečnu plaću od 4000 kuna, tri tekvondašice, dvije veslačice i jedna džudašica su to objeručke prihvatile. Štoviše, neke od njih su čak i oduševljene vojničkim iskustvom. 

 

– Meni je tih 14 dana obuke bilo prelijepo iskustvo i sada znam što ću raditi kada se prestanem baviti veslanjem. To je toliko dobro da bih ponovila. Da sam ostala i osam tjedana, da mi sportaši nismo imali pravo na skraćenu obuku, ne bih se protivila. Moja sestra blizanka Josipa nije to tako doživjela i ona mi je kazala da je njoj jednom bilo dovoljno. 

 

IVANA BI OSTALA U VOJSCI 

 

– Bilo je to prelijepo iskustvo, dva tjedna napornog rada i dobre zabave. Prolazili smo poligone, rastavljali i sastavljali puške, gađali... Upoznala sam puno dobrih i dragih ljudi iz različitih sportova. Svi smo prije večere nastojali trenirati svoje sportove a jedan smo trening održali i zajedno. 

 

– Ugodno sam se iznenadila jer mi puška nije drmala rame. Čak sam imala i jednu sridu, a jedna djevojka imala ih je čak četiri – rekla je Doris. – Meni je bilo odlično. Kada sam uzela pušku, nisam imala ni jedan otkucaj srca više – pohvalila se Ivana Jurković. 

 

- Možda je i dobro što smo se brat i ja u ovom slučaju razdvojili jer smo stalno zajedno u čamcu i izvan njega. Inače, zanimljiva mi je sva ta vojnička stega kroz koju se razvija i zajedništvo. Što se pak tiče rukovanja oružjem u pamćenju su mi ostala urezana četiri zlatna pravila. Oružje se uvijek tretira kao da je puno. Ne upiri pušku u ono što ne želiš pucati. Nikad ne drži prst na okidaču ako ne misliš pucati. Razmisli što je meta i što je oko nje. 

 

- Ako gledamo olimpijske cikluse, uoči Londona 2012. imali smo 18 sportaša vojnika a iz tog naraštaja i danas su neki prisutni. Recimo braća Sinković ili pak Šime Fantela kojem se naknadno priključio njegov brat Mihovil. 

 

- S našom sportskom stipendijom bit će to prosječna hrvatska plaća što će nas učiniti neovisnijima. U sportu poput veslanja mi sve što radimo činimo to iz ljubavi, a ovo je dobra motivacija. Super je da nas vojska i država podržavaju - kazala je Ivana Jurković na koju se nadovezala Doris Pole: 

 

- Nekome je ovih 4000 kuna više i od stipendije nego što ima od svog grada i HOO-a. Na ovaj način mi svojim sportskim rezultatima promoviramo vojsku, a vojska kroz nas promovira sport. Ova financijska potpora znači da se možemo više posvetiti sportu.  

 

- Ako je požarni ženska osoba ona je mogla uletjeti u žensku sobu, a ko je pak muško, onda ne može ući dok  mi ne kažemo da može ući. Oni upale svjetlo u šest, a već u 6 i 25 morali smo biti postrojeni. U 8 i 15 je bio pozdrav zastavi, a prije toga provjera da li ti je oprema uredna, ako ne moraš to korigirati - ispričala nam je Ivana Jurković. 

 

- Morali smo spremati krevete na poseban način, imati posložene ormare i to je bila najveća muka, kako da sve košulje i odore budu pod waservagom. Onim ročnicima, a nama discipliniranim sportašima se to nije događalo, koji ne bi dobro namjestili krevete i ormare, časnici bi sve izvrnuli pa bi morali slagati ponovo - dodala je Doris Pole. 

 

Inače, formalno zapošljavanje u državnim službama kao što su vojska, policija, carina, porezna uprava, rendžeri, vatrogasci... praksa je u mnogim zemljama pa tako i u susjednoj Sloveniji koja, po Šavorinu kazivanju, ima 129 tako zbrinutih sportaša. Slovačka ih ima oko 200, Njemačka preko 800 a Italija nekoliko stotina pa je i slavni skijaš Alberto Tomba znao paradirati u uniformi "carabiniera". Na taj način svoje sportaše iz takozvanih malih sportova potiču i Kanada, Austrija, nordijske zemlje i Rusija koja njeguje tu tradiciju još iz sovjetskih dana.