TEZA

Postavit ću ovdje tezu koja može i ne mora biti do kraja točna, ali sasvim sigurno nije skroz pogrešna. Tiče se gledanosti sporta na nacionalnoj razini, pa zato krećem od kratkog povijesnog prisjećanja – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV.

 

U trenucima kad je jedna bivša hrvatska vlast napadala Sportsku televiziju, slala nam beskonačne trupe financijskih policajaca i tvrdila da em da “krademo od sporta”, em da “muljamo i ne poslujemo zakonito”, em svašta još dodatno neprobavljivo i lažno, hrvatski je sport doživio svoje najblistavije trenutke. Od šest medalja u Londonu, u godini nakon našeg početka rada, do deset medalja na OI u Riju i 8 medalja u Tokiju, za vrijeme dok smo radili punom parom. Toliko o uzimanju i krađi od hrvatskoga sporta.

 

Vezana za taj simpatični podatak jest i činjenica da su neki sportovi, koji su postojano u programu Sportske televizije, primjerice džudo, doživjeli uzlet kakav smo jedva čekali. Evo, samo prošli vikend na otvaranju sezone u Portugalu, na primjer, hrvatski su džudoke uzeli tri medalje, da ne spominjem i lanjski naslov svjetske prvakinje i skoro medalju u Tokiju i još čudo dobrih stvari. Neki drugi sportovi, kojih nema u programu Sportske televizije, nisu ni otišli na olimpijske igre, a ni rezultata baš i nema. Iz tog podatka dalo bi se, napokon, proučiti što konstantna vidljivost nekog sporta na nacionalnoj razini znači za sport. Jasno, moram biti iskren, ekipnih nam sportova, najpopularnijih hrvatskih sportskih proizvoda, nema niti na jednoj svim Hrvaticama i Hrvatima dostupnoj televiziji. Samo povremeno, tek toliko, slučajno, ponekad. Nema baš ni pojedinačnih sportova, osim kod nas na Sportskoj ili na vlastitu inicijativu pojedinih saveza ili kao nastavak nekakve “tradicije”, prvenstveno s prisavske Dalekovidnice. No nema stalnosti, ima samo povremenih TV izleta. Spominjem u ovom kontekstu Sportsku televiziju jer je činjenica da kod nas svaki ekipni i svaki pojedinačni sport može biti zastupljen i pokazan kako treba, u stalnom terminu, da ga Hrvatska vidi, a da djeca uživaju i požele se istim baviti. Zato smo prije sad već skoro 11 godina i stvoreni.

 

Pa me onda čudi da se kod premijera raspravlja o svemu i svačemu vezanom za sport, a nedavno i posebno za samo 5 ekipnih sportova, a ne raspravlja se o toj najjednostavnijoj, najfundamentalnijoj i najbitnijoj stvari - tko će to uopće vidjeti i kako sama činjenica vidljivosti daje dodatni poticaj svakome sportu. Ekipni su se sportovi “razbili o hridi” podatka da su zastupljeni na raznim kabelskim kanalima, ali im je prešućeno da ih ne vidi više od maksimalno trećine Hrvatske, a i to sam dobrohotno napuhao, jer su im kabelski operateri obećali da će oni pokriti produkciju. Dvije trećine Hrvatica i Hrvata od tih kojima je kabel dostupan ne mogu si ga financijski priuštiti, a termini u kojima se utakmice moraju igrati su podložni terminima stranih nogometnih liga, a ne volji i rasporedu hrvatskih saveza. To je i logično, jer vlasnici tih kanala uopće nisu hrvatski vlasnici i rukovode se isključivo zaradom, a ne ljubavlju prema hrvatskom sportu ili poštovanjem prema istom. Dakle, nitko te ne vidi, igraš u sto različitih termina, čas na kanalu 2, pa na 5, onda na 3, pa 7…ti se zavaravaš da si na “televiziji”, a tvoj sport nezaustavljivo tone. A čak ni to nitko ne vidi…..

 

Teza da gledanost igra značajnu ulogu u razvoju sporta mi, izgleda, drži?

 

Nastavak razrade ove teme s radošću slijedi u idućim tjednima. Kako ovdje, tako još više i još čvršće u razgovorima s onima koji se “kunu” u hrvatski sport…